Svjetski dan lutkarstva proslavili smo premijernim izvođenjem obnovljene predstave ,,Čarobni kamen" (3+) uz mališane iz PPU ,,Naše malo kraljevstvo", ,,Nebo Diznilenda", ,,Mandarina i papagaj".
Tekst predstave je, po motivima bugarske narodne bajke napisao Davor Dragojević, režiju i dramatizaciju potpisuje Davor Dragojević, dramaturgiju Milica Piletić, scenografiju i kostime uradila je Hristina Nedeva, scenski pokret i koreografiju Slavka Nelević, muziku Željko Radunović i Veselin Bogićević Frenki, a lutke Miroslav Cvetanov.
Igraju:Dejan Đonović, Vukan Pejović, Miloš Kašćelan, Itana Dragojević i Mirjana Spaić.
Tradicionalnu poruku, koju svake godine upućuje Unima - Međunarodno udruženje lutkara, ove godine napisao je Zaven Pare, francuski vizuelni umjetnik, a pročitala je naša glumica Dijana Dragojević.
Poruka:
Kad sam primio poziv za učešće u ovom Međunarodnom danu lutkarstva, prvo sam pomislio da se radi o komemoraciji u čast svih lutaka koje su nestale, bile zaboravljene ili ih je pojela termitna vojska. No, otkrivši da je tema nove tehnologije, shvatio sam da bi to mogao biti dan kada se pokušavamo prisjetiti budućnosti. Nikada nije bilo lakše zamisliti je, jer nam se čini da je već prisutna, obuzimajući naše snove.
Ujutro, dok izlazimo iz snova, koristimo električne aparate za kafu. Dovoljno je pritisnuti dzgme. Nakon toga, ti uređaji postaju beskorisni do kraja dana. Vjerojatno ostaju u stanju pripravnosti, baš kao i drugi kućanski roboti u ormarićima. Ipak, iako dijele naš životni prostor i rade samo nekoliko minuta, aparat za kafu ostaje samo predmet. Pa zašto nam se čini da budućnost pripada smašinama više nego ikad?
Ako su dovoljna tri komada drveta da se lik oživi, šta onda reći o pametnom aparatu za kafu ili o ljudolikim bićima koje pokreće električna energija, izrađenim od motora i pumpi?
Ipak, roboti nisu puno složeniji od kućnih aparata. Nedostaje im samo govor da bi s nama podijelili svoju dosadu.
Ogledalo lutke, s druge strane, nudi nešto drugačiju perspektivu na svijet i njegove vještačkee tvorevine. Danas lutkari ponekad sarađuju s inženjerima kako bi usavršili pokrete robota, baš kao što je Bunraku majstor Kanjuro III posjetio laboratoriju japanskog robotičara Hirošija Ishigura 2010. godine.
Sjutra bi romanopisci mogli učestvovati u oblikovanju ličnosti novih avatara, jer oživjeti neživo nije dovoljno – potrebno je znati ispričati priče. Već poznajemo priče o robotima, a neki od njih čak mogu postati glumci. Ti roboti govore o budućnosti koja je više ili manje udaljena i neizvjesna, u kojoj igraju uloge saputnika, partnera, kolega, asistenata, prijatelja ili konkurenata.
Za sada funkcionišu poput lutaka – unaprijed su programirani prema protokolima sličnim tehničkim uputstvima koja se koriste upozorištu, ili su pak daljinski upravljani, tele-operirani ili tele-robotizovani.
Robotičari su čak osmislili akronim za ovaj sistem: SWoOZ (Super Wizard of Oz). Ova platforma postavlja manipulatora u drugu prostoriju laboratorija, iza kulisa predstave u kojoj nastupaju roboti.
,,Kontrolisati i oponašati kako bi se simuliralo” mantra je humanoidne robotike, dok je “manipulisati kako bi se interpretiralo i predstavilo” načelo lutkarstva. Ova paralela naglašava bliskost dvije discipline i njihovu sposobnost da se međusobno obogaćuju u projektima koje nude publici.
Robotika je već svuda – iza kulisa predstava, ali i u stvarnom svijetu. Pomoću dronova suspendira objekte koji bi inače pali zbog gravitacije, nadmašuje preciznost ljudskog pokreta i briljira u ponavljanju. No, ono na šta nas lutkarska umjetnost podsjeća jeste da nijedan objekat nije potpuno autonoman. Prisjetimo se dugmeta na aparatu za kavu. I imajmo na umu da se mehanika mašina troši, baterije se prazne i sve može prestati da radi.
Šta bi roboti bili bez lutaka koje ih podsjećaju da sve visi o koncu?
