Živimo u epohi u kojoj su sistemi vlasti najmoćnijih država na svijetu tako opskurni i sumanuti, da se zaista može povući paralela sa Njemačkom 1939. godine, kazao je glumac Pavle Pekić nakon igranja predstave “Sumrak bogova” u četvrtak veče na Međunarodnom festivalu pozorišne režije “Jagoš Marković”.
Markovićeva predstava, u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta (BDP), nastala je po tekstu Ivora Martinića koji ga je napisao prema motivima istoimenog filma Lukina Viskontija iz 1969. godine, a prati širenje truleži unutar jedne porodice u kojoj praktično svi njeni članovi vode nezaježljivu borbu za vlast. Radnja se dešava tridesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj, tokom burnih društvenih promjena koje su pratile dolazak Hitlerove partije na vlast, a samim tim je i jasno da govori o totalnom gaženju svih ljudskih vrijednosti.
“Nacizam u Nemačkoj postepeno cvjeta, stara aristokratija bespovratno propada, a vodeća mjesta u državi, polako ali sigurno, preuzima Hitlerova Nacional-socijalistička partija. Od momenta kada je izgorela zgrada Rajhstaga, pa sve do ozloglašene noći dugih noževa, komad prati raslojavanja i sukobe unutar nacističkog društva, ali prije svega kroz sliku moralne erozije jedne elitne porodice i njihovog ponašanju u novim istorijskim okolnostima. Riječ je o komadu koji osim kritike beskrupuloznih pojedinaca, analizira i društvo koje olako, prije svega nečinjenjem, kapitulira pred totalitarnom vizijom sveta”, navedeno je iz BDP-a jednom prilikom.
Izvedbom u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, publika je osjetila mučnost trenutka i okolnosti koje se očitavaju i u današnjem vremenu, na šta je i sami reditelj upozoravao... Marković je svojevremeno kazao: “Moramo svjedočiti, moramo jedni drugima kazati - da ne bismo pomislili da je sve u redu, da ne bismo utrnuli. Zato ‘Sumrak bogova’”.
Glumica Branka Katić rekla je medijima da je Marković duboko osjećao ovu predstavu na raznim nivoima...
“Sjećam se da je njega zlo ove predstave gušilo, zaista je sve to proživljavao... Evo, i dan-danas to nešto prokleto u ljudskoj prirodi misli da je neko bolji od nekog drugog, da je nečiji život važniji od nekog drugog, da te pripadnost nekoj religiji ili naciji ili ljudskoj rasi čini boljim od onog drugog. Ja ne znam kako čovječanstvo ne nauči nakon svih ovih vjekova! Kada ćemo prestati da uništavamo jedni druge i kada ćemo imati dovoljno ljubavi u srcu da shvatimo da je planeta velika i dovoljna za sve nas? Zamislite samo kada bi se novac koji se troši na nesretno oružje, uložio i potrošio na obrazovanje, na zdravstvo, kako bi mogli da živimo normalno... Dobri, divni naš Jagoš”, rekla je Katić.
Jovo Maksić istakao je nakon igranja da sama priča nikad tačnije i dublje ne korespondira sa prilikama, pogotovo u Srbiji, ocijenio je.
“Prepoznajete svaku rečenicu iz predstave, čitamo je svaki dan. Zato je ova predstava nikad potrebnija, bez obzira što smo mi ostali na istorijskoj distanciji i nismo se bazirali na savremenizaciju teksta, ali nažalost, ona pogađa u srž... Od te 1934. ili čak 1941. sve ostaje isto... Nijesmo uništili fašizam, on je tu. Možda ne kao ideologija, ali je tu. Fašizam se pojavio u svim sektorima, svuda možete naći neke nacističke metode, jer je ušao u sve pore... Ali, ako jedan čovjek prepozna i krene da mijenja nešto na mikroplanu, uspjeh je. I ne može drugačije, nego na mikroplanu da bismo na kraju promijenili i sistem”, poručio je Maksić ističući da je to i Marković prepoznao.
Branka Katić se prisjetila i rada i druženja sa Markovićem...
“Meni je zaista jedan od velikih darova u životu to što sam poznavala Jagoša i što sam dva puta imala prilike da radim sa njim. Prvi put smo sarađivali kada sam imala dvadeset i nešto godina, radili smo predstavu “Čarobnjak iz Oza” gdje sam igrala Doroti i tada sam se srela s njim prvi put. Oboje smo bili mladi i nekako na početku naših karijera, a on je već bio potpuno zanesen, zaljubljen u pozorište, toliko strastven, predan, prepun čarobnih ideja... Tokom godina smo postali prijatelji, voljeli smo dugo da pričamo, do dugo u noć, o svemu. Bio je mudar... Volio je ljude, volio je glumce, imao je toliko strasti i ljubavi prema pozorištu, toliko je znao, toliko je umio da pronikne u najveće tajne ljudske duše i bio je zahtjevan reditelj. Ja sam mu beskrajno zahvalna što me je vratio u pozorište u Beogradu. U ovoj predstavi je originalno igrala predivna glumica Branka Šević koja je zbog drugih profesionalnih obaveza odlučila da ne igra više, pa su onda zvali mene. Ja sam malo bila u panici, 16 godina nisam igrala na našoj sceni. Kada sam došla, Jagoš mi je pružio svu svoju pažnju i pomogao mi da napravim Sofiju tako da mogu da zaista uživam u igranju ove predstave”, prisjetila se Branka Katić.
Za Maksića je igranje u Podgorici bilo posebno dirljivo, ali i jako.
“Ispade nam ovo najupečatljivije igranje predstave, vjerovatno zbog samog festivala koji je posvećen našem velikanu... Nekako smo i mi imali tu neku dodatnu energiju, njegovu, vjerovatno, i baš je bilo i čast i neko zadovoljstvo koje ne mogu da opišem... Utisci su baš fenomenalni, pa sam zato i potrešen i srećan”, rekao je on konstatujući da “možete da volite ili ne Jagoševo pozorište, ali ne možete poništiti njegovu veličinu, umijeće i majstorluk”.
I za Pekića je igranje na Festivalu “Jagoš Marković” bilo posebno...
“Dirljivo izvođenje, jer je ovo Jagošev grad, ovo je njegova geneza, ovo je korijen svih njegovih inspiracija. Jagoš je bio moj prijatelj decenijama i zato mi je sve ovo u tom kontekstu, zapravo, jako tužno i bolno. Ali, ono što je značajno, jeste da, kao što ovaj festival dokazuje - njegove predstave opstaju i izazivaju i radost i tugu, i ushićenje i muku, a mislim da je to ono što obilježava kulturnu epohu ovih prostora”, rekao je Pekić.
Publika je pomno pratila predstavu “Sumrak bogova” i pozdravila ansambl stojećim ovacijama i dugim aplauzom.
Kada ćemo prestati da uništavamo jedni druge i kada ćemo imati dovoljno ljubavi u srcu da shvatimo da je planeta velika i dovoljna za sve nas? Zamislite samo kada bi se novac koji se troši na nesrećno oružje, uložio i potrošio na obrazovanje, na zdravstvo, kako bi mogli da živimo normalno, poručila je Branka Katić
Autor: Jelena Kontić
