Ova „Medeja“ vrijednosno je bliža „Edipu“, dok se stilski i formalno oslanja i na „Antigonu“, a riječ je o scenskom djelu savremenih značenja, čiju snagu u velikoj mjeri nosi sjajan nastup Nade Vukčević u naslovnoj ulozi. Kao u našoj „Antigoni“, Medeja i ovdje ima alter ego, ili sjenku, koja proširuje smisao njene tjeskobe, bijesa i dubinske povrijeđenosti. Scenska radnja je stilizovana, hladna i formalizovana, čime se suptilno izražavaju unutrašnje tenzije likova, odnosno izražen kontrast između (lažne) harmoničnosti spoljašnjeg svijeta i potiskivanih, a razornih unutrašnjih bura, suzbijenih osjećanja izazvanih patrijarhalnim nepravdama; taj kontrast podrazumijeva i šire dimenzije značenja, u našem svijetu dvostrukog morala, carstva licemjerja, postojanja lica i naličja istine. Scena je svedeno i elegantno dizajnirana, uključuju se krupne projekcije Medejinih umjetničkih fotografija, kao i lutke njene djece, koje ona grčevito drži, grli i ne pušta, pojačavajući u cjelini emotivni, ali i estetski i poetski učinak izvođenja, kao i rušilačku snagu Medejinih osjećanja zbog Jasonove izdaje.
U Gradskom pozorištu u Podgorici, u okviru programa Šoukejsa, vidjeli smo „Korov“, samo dan nakon premijere predstave nastale prema motivima teksta „Cvjećarka“ Mirjane Medojević, u režiji Mirka Radonjića. Protagonistkinje su cvjećarke, grupa žena koja aranžira cvijeće jednog 8. marta, pretrpana poslom, na sceni i doslovno, toliko da zalazi u polje (ironičnog) kiča. Vizuelni nivo je izuzetno osmišljen i zavodljiv; radnja se odvija u skučenoj, zagušljivoj garaži natrpanoj kutijama cvijeća, zbog kojeg protagonistkinje, obučene u preupadljive cvjetne dezene, ne mogu da dišu (scenografija Smiljka Šeparović, kostim Lina Leković). Na sceni su i automobili, ali i jedan zamrzivač, gdje će akterke iskusiti ledenu patnju, jedan od oblika psihofizičke torture. Publika sjedi blizu izvođačica, takođe na sceni, što bitno pojačava naš doživljaj njihovih (naših) trauma. Radnja donosi fragmente, odnosno odbljeske života cvjećarki, u kojima se prepoznaju posljedice nemilosrdnog patrijarhata, tragedije izazvane nasiljem u porodici, izdajama bližnjih, ali i svakodnevica obilježena prenapornim radom i neprestanim iscrpljivanjem tijela i duha. Stvarnost življenja u bolnom je kontrastu sa cvjetnim okruženjem, koje diskretno otkriva da bujna ljepota prirode nije metaforički odraz realnosti, već surovi podsjetnik na (ne)dostižne snove.
Autorka: Ana Tasić
Tekst je objavljen u Politici 31. maja 2026. godine
