Reditelj iz Rusije Oleg Toločenko u intervjuu za “Vijesti” najavljuje predstavu “Koktel nakon premijere” u Gradskom pozorištu Podgorica, što će biti njegovo prvo predstavljanje crnogorskoj publici.
Koktel nakon premijere, u Gradskom pozorištu Podgorica, otvara pitanje suštine i spektakla prikazujući na sceni dešavanja koja se dešavaju iza scene, kada se reflektori ugase.
Savremeni dramski tekst Valentina Krasnogorova pretočen u predstavu - “Koktel nakon premijere” u režiji Olega Toločenka, nova je drama na Večernjoj sceni Gradskog pozorišta koja će biti premijerno izvedena sjutra, 20. februara na velikoj sceni KIC-a “Budo Tomović” u 20 časova.
“Prostor koktela - ambijent u kojem nestaje zaštitni sloj uloga i reprezentacije. Tamo pojedinac prestaje da glumi i pokazuje sopstveno, autentično lice... U ruskoj dramskoj tradiciji slavlje ili gozba često služe kao dramaturški mehanizam za razotkrivanje karaktera”, podsjeća reditelj iz Rusije, dok u pauzi između proba za “Vijesti” komentariše postavljenu dramu opisanu kao duhovitu, ali suštinski tragičnu priču o teatru i ljudima.
Toločenko kroz ovaj tekst donosi britku i inteligentnu analizu odnosa unutar ansambla, otkrivajući šta se dešava kada se reflektori ugase, a glumci ostanu sami sa svojim istinama, ističe se u najavi Gradskog. Kreirajući ambijent koji dodatno naglašava tanku liniju između komedije i tragedije, dramaturgiju potpisuje Koča Miličković, a scenografiju i kostimografiju Julija Kolesova.
Glumci i glumice: Miloš Pejović, Sanja Popović, Omar Bajramspahić, Pavle Popović, Danica Rajković, Smiljana Martinović i Zoran Dragićević kroz dinamične i emotivno slojevite uloge oživljavaju svijet teatra iza kulisa, najavljuju iz Gradskog - “svijet u kojem su aplauzi prolazni, a istina često bolno ogoljena”.
Ipak, da “Koktel nakon premijere” nije samo priča o teatru ili pozorišnom ansamblu, već univerzalna drama, ističe Toločenko u razgovoru za “Vijesti”, u to će moći da se uvjeri i publika na premijeri u petak i repriznom igranju u subotu, 21. februara, a reditelj ne krije da s uzbuđenjem, radošću, ali i tremom iščekuje taj susret.
“Što se tiče rada u crnogorskom teatru, za mene je ovo jedan veliki eksperiment. Sve će mi biti jasno onog trenutka kada izađemo pred publiku. Tada ću saznati koliko je moj rediteljski jezik razumljiv crnogorskom gledaocu”, kaže on, a u nastavku govori o teatru, društvu, ruskom i crnogorskom ambijentu, ali i Baru koji je njegov dom od 2022.
“Koktel nakon premijere” je Vaše premijerno profesionalno predstavljanje teatarskoj javnosti u Crnoj Gori. Kako ste se odlučili konkretno za izbor ovog teksta i šta on nudi budućim gledaocima?
Kada sam stupio u kontakt sa direktoricom Gradskog pozorišta, pitala me je koje bih komade mogao predložiti za postavku. Među nekoliko ponuđenih opcija bila je i ova drama, koju sam već jednom režirao u Rusiji.
Ovaj komad mi je izuzetno drag jer je univerzalan - on prevazilazi nacionalne granice i prilagodljiv je svakom podneblju, upravo zato što govori o samom pozorištu. Radnja i svi ključni događaji smješteni su unutar teatra, pa je priča bliska svima onima koji pozorište doživljavaju kao važan dio kulture. A u Crnoj Gori, kao što znamo, pozorište ima poseban značaj za publiku i duboko je ukorijenjeno u društvo.
Nakon što sam izložio opcije, dobio sam odgovor da će baš ovaj komad najbolje “leći” senzibilitetu ovog pozorišta. Dodatna prednost bila je i to što je tekst postojao na engleskom jeziku. Direktorica ga je pročitala, odmah smo se razumjeli oko vizije, pa nam je preostalo samo da uradimo kvalitetan prevod na crnogorski jezik.
Savremeni dramski tekst u fokusu ima neke tragične slojeve pozorišnog života, pretpostavljam i društva, a koje prikazuje kroz komične situacije. Kako biste Vi najavili ovu predstavu i da li Vam je bilo izazovno na sceni prikazati onaj život koji se odvija iza, bilo van teatra ili u teatru, kada se zavjese spuste?
Narativ ovog komada prožet je snažnom simbolikom i može se čitati kao precizna slika stvarnosti u kojoj obitavamo. Djeluje kao sugestivna alegorija društvenih okolnosti savremenog doba. Smatrao sam da nema potrebe dodatno razjašnjavati značenja crnogorskim glumcima, jer se smisao otkrivao već pri prvom susretu s tekstom.
Stvarnost u kojoj živimo svima nam je prepoznatljiva. Današnja civilizacija povezana je na globalnom nivou, naročito kada je riječ o izazovima koji je opterećuju. Problemi savremenog vremena prelaze granice i podjednako pogađaju različite sredine - bilo da govorimo o Crnoj Gori, Rusiji ili nekoj trećoj državi, suština tih poteškoća ostaje gotovo ista. Upravo ta opštost i univerzalni karakter omogućili su izvođačima da intuitivno dopru do same biti dramskog teksta, bez potrebe za dodatnim tumačenjima.
Zabava je nekada prioritet u odnosu na umjetnost, kulturu i obrazovanje. Sami naslov “Koktel nakon premijere” podstiče pitanje suštine, pojednostavljeno - predstava ili koktel. Da li kao društvo i pojedinci sve više i češće potežemo za spektaklom, jeftinijim i lakšim sadržajem?
U središtu komada nalazi se paralelno postojanje dvije ravni stvarnosti. Prvu čini scenski svijet predstave “Otelo”, u kojem su izvođači unutar jasno zadatog dramaturškog okvira. U tom prostoru svi nastoje da djeluju dostojanstveno, uzvišeno i estetski skladno; na vidjelo izlaze najplemenitije crte ljudske prirode, oblikovane pravilima teatra i umjetničke iluzije.
Nasuprot tome stoji prostor koktela - ambijent u kojem nestaje zaštitni sloj uloga i reprezentacije. Tamo pojedinac prestaje da glumi i pokazuje sopstveno, autentično lice. U ruskoj dramskoj tradiciji slavlje ili gozba često služe kao dramaturški mehanizam za razotkrivanje karaktera. Izrazit primjer je “Svadba” Antona P. Čehova, gdje se kroz svečanu priliku postepeno ogoljavaju ne baš plemenite osobine likova.
U ovom komadu praznična atmosfera ili prijem funkcionišu kao okidač koji pokreće duboko potisnute, arhaične impulse - one slojeve ličnosti koji su često u raskoraku s društveno prihvaćenim normama. Iako ih u svakodnevici označavamo negativnim, ti elementi su sastavni dio svakog čovjeka; svečani kontekst samo omogućava da ono skriveno izađe na površinu.
Rođeni ste i školovani u Rusiji, gdje ste se usavršavali, radili i stekli bogato iskustvo ostvarivši zapaženu karijeru kao filmski i pozorišni reditelj, ne samo u svojoj zemlji već i u inostranstvu. Kakvi su Vaši uvidi u crnogorski pozorišni kontekst i scenu? Koliko je uporediv teatarski aspekt Crne Gore i Rusije?
Koliko mogu da uočim, pozorišna scena u Crnoj Gori izrazito je usmjerena ka evropskim kretanjima. Savremene i modernističke poetike redovno pronalaze put do ovdašnjih scena, a domaći teatar pokazuje jasnu ambiciju da ostane u dijalogu sa aktuelnim zbivanjima na međunarodnom planu.
Ono što nas suštinski povezuje jeste zajednički pedagoški temelj - sistem Stanislavski. I crnogorski i ruski glumci formiraju se na principima te škole; ona predstavlja osnovnu tačku profesionalnog razvoja za obje sredine. Zbog toga u razumijevanju radnog postupka nije bilo nikakvih prepreka.
Usklađivanje ritma rada i pronalaženje zajedničkog izraza odvijali su se spontano, jednako kao i u projektima koje realizujem u Rusiji. Fokus nije bio na međunacionalnoj, već na umjetničkoj i psihološkoj ravni saradnje. Navikao sam da sa svakim novim ansamblom gradim zajednički kod komunikacije, a iskustvo u Crnoj Gori ni po čemu se nije razlikovalo od procesa kroz koji prolazim kada započinjem rad na predstavi u ruskom teatru.
Kako biste opisali stvaralačku sinergiju, ali i razlike između crnogorskih i ruskih umjetnika s kojima radite? Da li kroz svoje stvaralaštvo, možda upravo kroz ovu predstavu, nudite i neku ličnu refleksiju o pozorištu, određenim slabostima, ali i potrebama?
Postoji očigledna razlika u temperamentu izvođača. Crnogorski glumci prirodno se povezuju s energijom i ritmom scenske ekspresivnosti; teže intenzitetu i specifičnoj scenskoj snazi. Nasuprot tome, ruski teatar temelji se na pauzi, unutrašnjem preispitivanju i filozofskom promišljanju svakog pokreta i geste.
Zbog toga je Čehov i danas standard u svjetskim teatarskim repertoarima. Ruska dramaturgija nudi slojevite tekstove u kojima ono što je napisano na prvi pogled rijetko nosi bukvalno značenje; značenje se često nalazi u dubljem, skrivenom sloju.
U crnogorskom pozorištu je nekako prirodniji princip “što izgovoriš, to i misliš”. U ruskoj tradiciji, međutim, riječi i smisao mogu biti u kontrapunktu. Upravo tu moram detaljnije pojasniti ansamblu kako izgovoriti repliku, a prenijeti suprotni ili dodatni ton. Za izvođače, to je novo iskustvo, ali primjećujem veliki entuzijazam i angažovanost. Vjerujem da će ove metode ugraditi u svoj glumački arsenal i koristiti ih u budućem radu.
Ovo je upravo trenutak kada se naši nacionalni teatarski pristupi i iskustva istinski susreću i međusobno obogaćuju.
Smatrate li da pozorište i danas, uprkos svemu, ostaje prostor apsolutne slobode i nudi je umjetnicima, ali i ljubiteljima teatra?
Jeste, ali stepen te slobode varira od države do države. Svjedoci smo da je u nekim društvima cenzura ponovo uzela maha. Kada ne smijete stvari nazvati pravim imenom, prinuđeni ste da pribjegnete “ezopovskom jeziku”, tj. da se služite metaforama, naznakama i gustim podtekstima kako biste prenijeli poruku.
Što se tiče crnogorskog teatra, moj utisak je da on trenutno uživa maksimalnu slobodu. Zaista ne primjećujem bilo kakve tragove cenzure ili ograničenja. Za mene kao stvaraoca, to je neizmjerno radostan momenat. Ovdje imam privilegiju da se kao reditelj ne sputavam, već da se izrazim do kraja, bez zadrške. Ta otvorenost crnogorske scene je dragocjena za svakog umjetnika koji želi da govori iskreno.
Cenzura je danas višeslojna. Imate onu klasičnu, koja dolazi iz političkih krugova ili diktatura, ali postoji i ona druga vrsta - pritisak koji dolazi od lijevih pokreta, socijalista ili određenih radikalnih ideologija. Taj balans slobode je rijetko kad postojan.
Ipak, smatram da se Crna Gora trenutno nalazi u tom specifičnom, dragocjenom trenutku gdje na teatar niko i ništa ne vrši pritisak. To je stanje koje moramo po svaku cijenu iskoristiti i očuvati. Pozorište mora ostati slobodno kao jedna od ključnih društvenih institucija koja ima moć da utiče na zajednicu. A čime to teatar utiče na društvo? Afirmacijom suštinskih vrijednosti: humanizma, ljudske slobode i osnovnih ljudskih prava. Uvjeren sam da crnogorski teatar ima sve preduslove da tu misiju iznese do kraja.
S obzirom na to da je ovo i Vaš prvi bliži susret sa nekom crnogorskom teatarskom kućom, kako ste ga doživjeli i kako vidite stanje u Gradskom pozorištu?
Izuzetno mi je drago što mi je ovaj angažman ponuđen. Posebno cijenim ukazano povjerenje, s obzirom na to da su me angažovali bez dubljeg poznavanja mojih prethodnih postignuća u ruskom teatru. To je uvijek rizičan potez - dati budžet i scenu nepoznatom reditelju, uz očekivanje da predstava bude uspješna. Ta spremnost na rizik je izvanredna osobina aktuelnog rukovodstva pozorišta.
Čini mi se da je uprava pozorišta veoma otvorena za nove eksperimente. S obzirom na to da je i sama direktorica Sandra Vujović dramska spisateljica i inovatorka u punom smislu te riječi - neko ko piše o savremenim temama ne bojeći se cenzure - ona duboko razumije važnost novih imena i projekata. Čak i kada su ti projekti rizični, oni održavaju teatar živim. Pozorište ne smije postati muzej.
Često se dešava da teatri decenijama tavore sa istim ansamblom i pristupom, što guši razvoj. Ovdje, naprotiv, vidim razumijevanje da je pozorište živ, otvoren organizam, a ne neka “konzervirana” zajednica. Štaviše, Crna Gora je trenutno postala mjesto gdje boravi mnogo ljudi sa vrhunskim pozorišnim obrazovanjem i iskustvom. To je ogroman potencijal koji se ovdje prepoznaje i koristi na pravi način.
Nakon premijere predstave i nakon koktela, imate li planove za neke nove projekte u Crnoj Gori?
Supruga i ja vodimo naš pozorišni studio i radimo sa ljubiteljima pozorišta svih uzrasta - od djece i tinejdžera do odraslih. Trenutno imamo oko 70 polaznika sa ruskog govornog područja: iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana, a do sada smo izveli oko 30 predstava namijenjenih ruskojezičnoj publici.
Što se tiče rada u crnogorskom teatru, za mene je ovo jedan veliki eksperiment. Sve će mi biti jasno onog trenutka kada izađemo pred publiku. Tada ću saznati koliko je moj rediteljski jezik razumljiv crnogorskom gledaocu. Sa nestrpljenjem iščekujem taj trenutak, jer ne mogu sa sigurnošću znati kako će djelo biti prihvaćeno. Čak i u Rusiji, publika se razlikuje od regije do regije, a ovdje je ipak u pitanju druga država, drugačiji mentalitet i tradicija.
Ako crnogorska publika prihvati moju predstavu, to će za mene biti znak da se razumijemo i sa velikim zadovoljstvom bih nastavio saradnju i predlagao nove ideje.
Od Toljatija, preko Sankt Peterburga, do Bara
Oleg Toločenko je rođen u Toljatiju u Rusiji i iskusni je pozorišni i filmski reditelj sa gotovo tri decenije profesionalnog iskustva u svojoj zemlji i inostranstvu.
Diplomirao je režiju na Sankt Peterburškom humanitarnom univerzitetu sindikata, u klasi prof. Zinovija Korogodskog. Tokom bogate karijere bio je glavni reditelj različitih teatara za djecu, mlade i odrasle, a u svom repertoaru ima brojna djela klasika i savremenih autora poput: Čehova, Molijera, Ostrovskog, Puškina, Tolstoja, Makdonaha, Švarca, Bomaršea i Bunjina. Od 2013. godine učestvuje u rediteljskoj laboratoriji Valerija Fokina pri Aleksandrinskom teatru u Sankt Peterburgu. Bavio se i pedagoškim radom, a član je Saveza pozorišnih radnika Ruske Federacije i Gilde pozorišnih reditelja Rusije.
Od 2022. godine živi i radi u Crnoj Gori, gdje je osnivač i umjetnički rukovodilac glumačke škole i pozorišta “NACHALO” u Baru razvijajući tako sopstvene projekte, ali i saradnju s crnogorskim i regionalnim pozorištima.
Režirao je i nekoliko igranih i dokumentarnih filmova, među kojima se izdvajaju “Drajver”, “Jezero” i “Selfi sa sudbinom”.
“Njegov rediteljski pristup zasniva se na: naglašenom tjelesnom izrazu i fizičkom performansu, jednostavnom, ali sugestivnom scenskom rješenju koje u središte postavlja lik i situaciju, istraživanju odnosa između pojedinca i društvenih normi, kroz intimna, psihološki kompleksna i često poetski kodirana pitanja”, ističe se u njegovoj biografiji.
Toločenkov rad prepoznat je po interdisciplinarnosti i posvećenosti teatru kao prostoru slobode, introspekcije i stvaralačkog dijaloga između glumca i publike.
S Crnogorcima dijelim više nego s mnogim drugim narodima
Šta Vas je dovelo u Crnu Goru i kako je došlo do odluke da ovdje nastavite svoj život?
U Crnu Goru smo se doselili 2022. godine, premda je ta odluka sazrijevala mnogo ranije. Pandemija kovida privremeno je zaustavila naše planove, ali nije promijenila namjeru. Odlazak je bio promišljen i svjestan korak. Još pri prvom turističkom dolasku osjetili smo da bismo upravo ovdje mogli da stvorimo dom. Prostor nas je istinski osvojio.
Kako vidite (su)građane, društvene okolnosti, kulturu, mentalitet, sve u svemu, kakve su Vaše impresije i utisci?
Posebno cijenim mentalitet ljudi. Imam utisak da s Crnogorcima dijelim više unutrašnjih dodirnih tačaka nego s mnogim drugim narodima. Dok sam boravio u raznim zemljama, često sam osjećao blagu duhovnu distancu; ovdje je taj osjećaj nestao. Prisutan je sklad u temperamentu i pogledu na svijet, neka spontana usklađenost koja omogućava razumijevanje i bez mnogo riječi.
Strani jezici mi ne polaze lako za rukom, ali vremenom sam postigao da gotovo u potpunosti shvatam ono što čujem. Tome doprinosi srodnost naših govora, ali i unutrašnji osjećaj bliskosti. Crnogorsku kulturu i pravoslavnu tradiciju doživljavam kao nešto prirodno i poznato. Kada zakoračim u hram, ambijent mi je podjednako blizak kao i u ruskoj crkvi - osjećaj pripadnosti je isti.
Privlači me i muzika sa balkanskih prostora; naročito me dotiču sevdalinke i autentično crnogorsko narodno stvaralaštvo. Istorijsko nasljeđe zemlje za mene je nepresušan izvor inspiracije. Živimo u gradu okruženom znamenitostima, a kako sam nekada maštao da postanem arheolog, imam utisak da sam stigao na pravo mjesto. Uvijek otkrivam novi lokalitet koji želim da istražim, bilo šetnjom ili vožnjom.
Zapanjuje me koliko je ova država, iako teritorijalno mala - manja od trećine Samarske oblasti iz koje potičem - izuzetno raznovrsna. Stiče se utisak prostranstva, jer mogućnosti za otkrivanje novih pejzaža i kulturnih slojeva djeluju beskrajno.
Piše: Jelena kontić
