Gradsko pozorište uveliko radi na pipremi pete premijere u ovoj sezoni predstave za djecu ,,Magareće godineʺ. Kroz dobro poznato djelo Branka Ćopića progovaraju mali, svakodnevni ljudi, mještani njegovih rodnih Hašana, njegov đed, drugovi iz internata u Bihaću, ali i junaci NOB-a. U našoj adaptaciji ovaj komad smješten je među trinaestom, četrnaestom i petnaestom godinom, u domu za đake, negdje među suncokretima koji šapuću i mjesečinom koja piše stihove, između prvih ljubavi i suza.
- To je svijet gdje se merdevine pretvaraju u snove – penjemo se njima ne samo da bismo se došunjali do drugara, već i da bismo pokušali dohvatiti mjesec. A onda shvatimo: mjesec se hvata golim rukama - pojašnjava reditelj Andrija Rašović.
Buduća predstava oslobađa se ratnog konteksta iz kojeg kreće roman, fokusirana je na centralni događaj pobune djece protiv uprave internata zbog izbacivanja jednog od drugara. Međutim kroz predstavu se prati i individualno sazrijevanje glavnog junaka Pjesnika, koji pored moralnog sazrijevanja upravo kroz pobunu, tek sazri i shvata da odrasta kad se zbog ljubavi rasplače. Branko Ćopić te godine naziva magarećim – godinama nemira, pobune i ljubavi. Ova predstava ne govori samo o dječjoj pobuni protiv nepravde, već o njihovom pravu da budu zbunjeni svijetom koji smo im ostavili i o njihovom pravu da taj svijet prigrle s ljubavlju, iskreno i bez straha.
Kroz priču o velikoj pobuni malih ljudi i tihoj snazi ljubavi, predstava nas podsjeća da odrastanje nije u brojanju godina, već u učenju kako da volimo uprkos svemu. Jer da bismo dohvatili mjesec, prvo moramo naučiti kako da budemo mali – mali pred ljubavlju, prijateljstvom i svijetom koji nas pokušava slomiti.
Ovo je prva saradnja Gradskog pozorišta sa mladim rediteljem Andijom Rašovićem koji je Osnovne studije Filmske i TV režije završio na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju a trenutno završava Master studije Pozorišne režije.
- Imao sam deset godina kad sam u Gradskom pozorištu gledao ,,Toma Sojera", prvu predstavu u životu. Danas radim Magareće godine, svoj prvi profesionalni projekat u istom pozorištu, s nekim od glumaca koje sam tad gledao na sceni. Sve što sam kao dječak doživio kao publika i čime želim da se bavim kao reditelj, sada se prirodno nastavlja kroz ovu saradnju s Gradskim pozorištem Podgorica - kazao je Rašović, podsjećajući na omiljeni citat iz ovog Ćopićevog djela.
„Vidim djeco, učili ste, ali nešto niste pri sebi. Ja to vidim, i znam dobro šta je to – magareće godine: trinaesta, četrnaesta, petnaesta godina kad se djeca uznemire, nepokorna su, svojeglava, pišu prve pjesme, bune se, a zagleda se i dječak u djevojčicu.“
