Četvrtog dana Ruta festivala Dramski teatar Skoplje izveo je komad ,,Pad Masade", po tekstu Venka Andonovskog i u režiji Dejana Projkovskog.
Dramaturg i pisac Venko Andonovski smatra da živimo u svijetu u kojem sistem vrijednosti pada, da u tom svijetu ne možemo biti ozbiljni, jer ako jesmo onda sebi moramo da oduzmemo život:
- A mi znamo da sva moralna načela kažu da je oduzimanje života najveći grijeh, gledano sa teološke i antropološke perspective. Međutim, ako se suočite s tim da neko drugi oduzima vaš život, a vi niste svjesni toga, pa sami posežete za svojim životom, to je već tragedija i mi smo pokušali da pokažemo da ustvari samoubistvo ne postojii da nema razloga da postoji, jer uvijek neko drugi komanduje vašim samoubistvima. Ja sam odabrao samo drastične primjere samoubistava, gdje je bilo sasvim vidljivo iz kojih razloga čovjek može da posegne za svojim životom. Pošteni ljudi imaju više razloga za time, ali imaju i više razloga da ostanu da se bore protiv takvih koji to namjeste – rekao je na okrudlim stolu Venko Andonovski.
Da li je ubistvo ili samoubistvo herojski čin, jedno je od najzanimljivijih pitanja, koje se, po glumcu Aleksandar Stepanuleski otvara u komadu:
- Proces je bio relativno lak jer smo imali profesora i materijal sa kojim smo se povezivali sa epohama i životom i scenama i u tom smislu sloboda koju imamo tokom rada je bila savršeno balansirana. Kod predstave mi se najviše ističu ona pitanja da li je samoubistvo herojski ili kukavički čini da li je življenje herojski ili kukavički čin, jer živimo ili za prošlost ili budućnost, ne sadašnjost, što je problem koji nam društvo nameće – rekao je Aleksandar Stepanuleski.
Ljubav koju glumci osjećaju prema komadu prenosi se na publiku i to je kako kaže Jelena Žugić već 50% uspjeha izvođenja
- Moram da kažem da ova predstava koju ste večeras vidjeli na RUTA festivalu, urađena za osamnaest dana i to je neka tačka od koje bih krenula, jer mi smo u ovome komadu zapravo uradili šest predstava za osamnaest dana. Sve je bilo puno emocijama i energijom i u svakoj sceni mi moramo da budemo ti prototipovi i svaka naša scena počinje od sto posto. U svakom od ovih likova, čini mi se da žena jede samu sebe. Mislim da je publika bila divna i da nas je shvatila da je ovo koncept otvorenog teatra, što za nas nije baš lako, jer smo čas u privatnosti, čas smo u liku – istakla je Jelena Žugić
Emilija Micevska je istakla da je rad sa Dejanom Projkovskim bio jedno magično iskustvo i da on umije tačne indikacije da kaže glumcu, bez previše riječi, dok je Filip Trajković istakao da su njegovi likovi jedini od svih u tekstu koji ne žele smrt, da svi traže volju za životom, da idu dalje i da imaju nadu koja ih tjera da žive, što predstavlja suprotnost ostalima, ali mu to niko ne dozvoli.
