Riječ je o komadu "Hasanaginica" u produkciji beogradskog Narodnog pozorišta, po tekstu Ljubomira Simovića, a koja je na repertoaru ovog teatra neprekidno od premijere 30.12.2001. godine. To ovaj komad čini i najstarijom dramskom predstavom Narodnog pozorišta u Beogradu, a istovremeno i najdugovječnijom predstavom dramskog žanra u svim beogradskim teatrima.
Glumica Vanja Ejdus bila je Hasanaginica i u prvoj podjeli, a ta uloga donijela joj je i prvu Sterijinu nagradu. Navela je da joj je ovo izvođenje bilo posebno, jer, predstava je rađena za jedan mali, intimni prostor, i s obzirom na veličinu sale KIC-a, plašila se da će izgubiti nešto od toga. No, kaže Ejdus, kada je čula tišinu, osjetila je povezanost s publikom, i njihovu pažnju. Navodi da je strašno zanimljivo iskustvo igrati istu ulogu 25 godina. Kad uđe u kostim i izađe na scenu, kaže ona, ne može da odredi da li je 2002. ili 2025. godina.
Pozorišni vunderkind
Jagoš Marković je bio izuzetno autentičan, bio je poseban, svoj, poseban karakter, bio je renesansna ličnost, infantilan, bio je nevjerovatno duhovit, kaže Vanja Ejdus.
– Svi znamo da se on od petnaeste godine pojavio u pozorištu, kao vunderkind. Bio je drugačiji, talentovan, i uvijek svjež i mlad, i uvijek dijete, i uvijek pun ideja... – rekla je Ejdus.
Vanja Ejdus na sceni ovaplotila Hasanaginicu
– Meni je strašno čudno, miješaju mi se i vremena i trenutak. A s druge strane, moj život prolazi. Život se dešava, a sve te godine predstava i dalje su tu, i život stoji, i postoji - kaže Ejdus. Napominje da je ipak ona rasla i sazrijevala, da se prilagođavala, jer ni ona nije više istao kao kada je prije 25 godina dobila ovu ulogu, jednu od prvih nakon akademije.
Stojmenović je utjelovio lik Hasan-age
Ulogu Hasan-age od 2008. na scenu donosi Nenad Stojmenović. Ističe da ga je ova uloga provela kroz različite faze od dječaka do jednog zrelog muškarca. Dekade prolaze, a predstava živi, kaže Stojmenović.
– Kao kada čitaš neki jako dobar roman u studentskim danima i kasnije ga ponovo pročitaš, i onda je to drugačiji rakurs, drugačija perspektiva – kaže Stojmenović.
Napominje da se predstava više puta obnavljala, i samim tim i mijenjala, donoseći uvijek neki novi kvalitet.
– Predstava se mijenja, živi je organizam, ali ona živi svoj život autonomno - kaže Stojmenović, navodeći da ova predstava ostavlja snažan utisak i donosi veliku interakciju između publike i glumaca. I svaka generacija je čita na neki svoj način, kaže Stojmenović.
Uzburkane emocije
Zanimljivo je kako je kritika pisala o predstavi "Hasanaginica" u Markovićevoj režiji nakon premijere: "Hasanaginicu je režirao Jagoš Marković. A kad on režira, budite sigurni da će, uz svesrdnu pomoć glumaca, uzburkati vaše emocije. On, jednostavno, ne može drugačije".
Zato i ne čude ovacije publike preksinoć u velikoj sali KIC "Budo Tomović", i iskren aplauz glumačkoj postavi - Vanji Ejdus (Hasanaginica), Aleksandru Srećkoviću Kuburi (Beg Pintorović), Nenadu Stojmenoviću (Hasan-aga), Aleksandri Nikolić (Majka Pintorovića), Jovanu Jovanoviću (Ahmed), Bojanu Krivokapiću (Asker Huso), Sandri Bugarski (Majka Hasanagina), Nebojši Kundačini (Efendija Jusuf), Andreju Jemcovu (Asker Suljo) i Andreju Nježiću (Musa). Muziku je birao Jagoš Marković, scenografiju Boris Maksimović, kostime Bojana Nikitović, dramaturgiju Ivana Dimić i scenski govor dr Ljiljana Mrkić Popović.
Srećković je donio lik bega Pintorovića
Aleksandar Srećković Kubura napominje da je rad s Jagošem Markovićem, a s kojim je radio na preko 20 predstava, "uvijek bila ljepota pozorišta na prvom mjestu i ljepota stvaralaštva i sloboda kreacije". Napominje da "Hasanaginica" svojim trajanjem pokazuje koja je bila snaga Jagoševog izraza, pogotovo kad se spoji sa tako vrhunskim piscem, kao što je Ljubomir Simović. Napominje i da komad pokazuje da Jagoševo djelo i energija odolijevaju vremenu, da traju.
Publika odala priznanje za maestralno igranje "Hasanaginice"
Potvrdio je i novinarsko pitanje o promjeni Simovićevog teksta na kraju drame, kad se kaže "umro je od neke ljubavi". Napominje da je tekst izmijenio sam Marković, a da Simović nije imao ništa protiv, jer svoje tekstove nije davao rediteljima kojima nije vjerovao.
– Ovaj tekst se razlikuje od originala, u smislu da su neke scene ispremještane, da su spojene dvije-tri u jednu scenu, i samim tim je i ta ljubav koja završava predstavu. Jagoš je htio da njome naglasi tugu, koja nastaje iz nedostatka i želje za ljubavlju, a to je kada Hasan-aga kaže "prvi put da je poljubim, a da ne okrenem glavu". Umio je da napravi fenomenalnu predstavu... – zaključio je Srećković.
Autor: Živana Janjušević
Izvor: https://www.dan.co.me/kultura/ljepota-pozorista-i-sloboda-kreacije-na-prvom-mjestu-5327381
