Predstava „Raspored časova“ u režiji Petra Pejakvić, koja je na repertoaru Gradskog pozorišta od kraja prošle godine ( 27. decembra prošle godine, na Dan Gradskog pozorišta je premijerno izvedena) je predstava koja se bez snebivanja može preporučiti djeci (iznad dvanaest godina) i roditeljima. Nema ovdje kompromisa, barem ne onih na koje u pozorištu za djecu nailazimo mnogo češće nego što bismo to voljeli, a koja znače podilaženje lošem ukusu u svakom smislu.
Predstava je, kako se to jasno kaže u najavama, inspirisana likom Pipi duge čarape iz istoimene prpovijesti Astrid Lindgren. Čini se da je termin „inspirisana“ ovdje sasvim na mjestu jer reditelj predstavu nije koncipirao kao interpretaciju književnog djela – tekst je ovdje samo polazna tačka oko koje se grupišu različite teme, na koje lik Pipi manje ili više direktno referiše, od onih koje se tiču slobode i pobune do tema saosjećanja, stida ili krivice.
Rediteljski koncept uključuje i metateatarski dokumentarizam. Anđelija Rondović, Omar Bajramspahić, Maša Božović, Nemanja Todorović, Kristijan Blečić, Miloš Kašćelan i Aleksa Balević “igraju sami sebe”, kako sebe u trenutrku izvođenja predstave tako i sebe u periodu djetinjstva. Ovaj postupak, koji je često klišeiziran i bez sadržaja, ovdje je na mjestu. Na ovaj način, kroz odnos ispovijedanja glumaca publici i atmosfere povjerenja reditelj pravi kopču između odraslih i mladih (često neshvaćenih). Otvarajući vrata sopstvenog unutrašnjeg svijeta, glumci stavljaju do znanja djeci u publici da nisu sama u svemu onome što eventualno i sama proživljavaju, i to ovdje ne djeluje nimalo patronistički ili sentimentalno. Kroz iskustva glumaca, mladi gledaoci mogu da posvjedoče da se još nekome nekad dogodilo da mu, na primjer, nije uzvraćena ljubav (Nemanja Todorović), da je bio verbalno zlostavljan (Omar Barjamspahić), nasilan prema slabijem od sebe i zato progonjen grižom sopstvene savjesti (Kristijan Blečić) ili seksualno uznemiravan (Anđelija Rondović). Problemi djece i moralne dileme sa kojima se ona susreću tako su ovdje oživljena kroz pripovijedanja glumaca koji balansiraju između napetosti i humora, koji na svoju prošlost gledaju sa sjetom, ironijom ili kajanjem i tako pozivaju implicitno publiku na empatiju i razmišljanje. Odnos prema publici je neposredan, glumci joj se obraćaju direktno improvizujući na licu mjesta scene skakanja, bacanja na pod, igre lastišom ili imitacija.
U knjizi Astrid Lindgren djevojčica Pipi simbol je hrabrosti i otpora svakom autoritetu, uključujući i školu kao dio obrazovnog sistema. I danas, kao i nekad, uloga škole se iscrpljuje u njenoj primarnoj, obrazovnoj ulozi. Fokusira se na unutrašnji život i međusobne odnose djece, „Raspored časova“ problematizuje jednosmjernu usmjerenost škole na formalno znanje, sa čim ćemo se svi lako saglasiti. Priče koje iznose glumci podsjećaju da se iza vedrine đačkog doba skriva se cijela gama mogućih emocija i unutrašnjih borbi, a često i povrijeđenih osjećanja, izdajstava, nesigurnosti ili nasilja koji ostavljaju dubok trag u ličnosti djece. Predstava sugeriše da je potrebno da se zapitamo da li bi škola trebala takođe da bude i mjesto koje uči o empatiji, prihvatanju i ljubavi, ili zašto je potrebno biti Pipi u smislu pružanja otpora svemu što ruši dostojanstvo ličnosti u svim vrstama odnosa.
Dakle, umjesto čiste fikcije, materijal predstavu čine lična iskustva glumaca kao "provala realnog" kako je Hans T. Leman nazvao takav element postdramskog pozorišta, pri čemu je i sami oblik kazivanja u većoj mjeri narativan, umjesto dramskog teksta koji se temelji na replikama. Tekst koji je dobijen kroz proces rada sa glumcima je fragmentaran, tj. ispovijesti glumaca nisu međusobno povezane, već stoje kao nezavisne cjeline u sastavu predstave naizmjenično se krećući iz aktuelnog trenutka u prošlost i obratno, improvizujući date scene sa glumcima prisutnim na pozorinici. Tematska razgraničenost scena data je vizuelno, tj. korišćenjem natpisa na kartonu, koji su istovremeno i imena predmeta, poput „gledanje u zvijezde“, „saosjećanje“, „stid i krivica“, „bacanje smeća“, „spavanje“, „palačinke“, „snaga djevojčice“, koji se tokom predstave kače na veliki panel koji zauzima centralno mjesto na sceni (scenografija Smiljka Šeparović), označavajući tako početak i predmet svake scene.
Prugaste čarape veselih boja koje nose svi glumci ispod pantalona, su detalji kojima kostim Olivere Gajić i vizuelno sugeriše zašto svi treba da budemo Pipi – to je čin oslobođenja gdje važi pravilo nepotčinjavanje nikome i ničemu, jer su se glumci kroz svoje ispovijesti oslobodili svih vidova autoriteta (odraslih, nasilnika , škole) i najzad postali svoji i svjesni sebe.
Intimnu atmosferu predstave oblikovala je muzika Ilije Gajevića kao i dizajn svjetla Ivana Vuksanovića, a razigranosti i dinamičnosti predstave doprinijela je koreografija Dušana Murića.
Najzad, Pejaković u ovoj Pipi odustaje od fikcije u korist autobiografskog materijala glumaca, čime se predstava pomjera iz zone interpretacije u zonu rizika: djetinjstvo se ne igra, već se rasklapa, a Pipina sloboda postaje simbol kojemu treba težiti, bez kompromisa uvijek pružiti otpor svemu što lomi dostojanstvo i ugrožava nas ili druge.
I zato – naravno da djeca to treba da vide.
Piše: Iva Čukić Šoškić
Izvor: https://peripetija.me/kritika/raskopljeno-djetinjstvo
