Na premijeri kamerne opere Ostrvo u Podgorici
Poetizovana biografija inspirisana legendom o Jacinti Kunić Mijović koja je 25 godina izrađivala tapiseriju od svojih vlasi čekajući muža mornara koji se nikad nije vratio, oživljena je kroz savremeno scensko-muzičko djelo kompozitorke i rediteljke Irene Popović Dragović.
Nekad raspjevana, a nekad bolna tišina je možda najneobičniji glas kamerne opere Ostrvo. Ne ona prazna, neprijatna tišina u kojoj publika ne zna šta bi sa sobom, već ona druga koja ostane između posljednjeg tona i prvog aplauza. Priča je inspirisana legendom o Jacinti Kunić Mijović – Gospi od Škrpjela, vezilji iz Perasta, koja je četvrt vijeka svojim vlasima izrađivala zavjetnu tapiseriju čekajući muža pomorca koji se nikada nije vratio.
Pisana za tri ženska glasa, ansambl i elektroniku, ova opera polazi od predanja u kojem ima čekanja, odsustva i samoće, ali je za Irenu Popović Dragović, koja je pisala muziku i režirala ovaj komad, važnije bilo ono što je Jacinta radila sa vremenom koje joj je ostalo. Jer, kako nam kaže, ona nije samo čekala, već je stvarala.
Premijera je održana u novom zdanju Gradskog pozorišta, a glavnu junakinju tumače glumica Dubravka Drakić, operska pjevačica Olivera Tičević i Sofija Ivanović, kao dječji glas, svaka iz drugog stanja, drugim glasom i iz drugog iskustva.
„Cijeli život plivamo ka nečemu, a ja ka Gospi od Škrpjela jer sam svake godine ljetovala u Crnoj Gori. Ona je u nekoj metafori bila neki cilj za sve što radim. Tako sam došla na ideju da pišem uvertiru o ženi koja čeka. Shvatila sam da ništa u životu nije slučajno, jer sve te neke stvari koje želite kad ste dijete a ne ostvarite ih, iz nekog razloga se dogode kasnije.
Tako je bilo i u mom slučaju, trebalo je vrijeme da prođe da proplivam do Gospe“, objašnjava za Radar Irena Popović Dragović, kod koje se iz te slike žene koja čeka razvila i lična priča: „Ta priča je posvećena meni, ali i drugim ženama. Drugim riječima, ja sam ‘Ostrvo’ kroz priču o Jacinti Kunić posvetila onim ženama koje sve što rade, čine, u to utkaju smisao. I da ovo nije priča o ženi koja je usamljena nego o onoj koja je sama i ispunjena. U najbanalnijem smislu, to je nešto što vam niko ne može oduzeti.
Mi smo bića koja jesu sama, a da li smo usamljeni zavisi od naše nutrine.“
Pokušavajući da razumije gdje nastaje strah, a gdje ispunjenost, ona kaže da strah ulazi u prazan prostor našeg bića, dok se on može ispuniti ljepotom, stvaranjem i kreacijama: „Ispunjenost vodi ka hrabrosti bez obzira na to što sam sama, ja sam to izabrala i ta moja sloboda nema cijenu.“
Ta Jacintina priča u Ostrvu nije postavljena kao biografija istorijske ličnosti, već kao predložak iz kojeg su nastajali muzika i libreto. Jelena Novak napisala je ono što Irena naziva „poetizovanom biografijom žene koja je u ovom libretu biće koje je zagledano u sebe čekajući to nešto što nikad neće doći, ona puni tu svoju dušu“.
Ali prije nego što je Jacinta oživljena u tri glasa na sceni, postojala je muzika. Glumica Dubravka Drakić prvi put je čula uvertiru u Gornjoj Lastvi, komponovanu za Kamerni orkestar Boka, i upravo od te muzike počeo je da se razvija ovaj projekat. „Kada sam dobila poziv da budem dio opere, obradovala sam se i očekivala da ću biti neko ko povezuje dramski i muzički dijalog. Kada mi je stigla partitura, bila sam zatečena.
Vjerujte, nisam umjela to da pročitam, na jednoj strani su bila tri glasa, a različite note, plus šest instrumenata. Nisam mogla da shvatim koji je moj tekst i šta ja tu pratim. Irena, koja voli da radi s glumcima, daje slobodu, ali ograničavajuću u smislu da jako dobro zna šta radi, a na vama je da prikažete ono najbolje jer njena muzika to zaslužuje. A ona je plod dubokog promišljanja i artikuliše emocije“, priča nam Drakić koja je na oduševljenje publike pokazala da je vrhunska pjevačica.
„Ovo je spomenik, posveta svim ženama koje u taj svoj život koji kakav god da je utkaju smisao.“
Iz te uvertire trebalo je napraviti cijelo scensko djelo, a operu je naručio Ratimir Martinović, direktor Međunarodnog festivala KotorArt: „Podgoričko izvođenje potvrdilo je brojne vrijednosti koje ovo djelo nosi i otvorila širu temu o važnosti različitih uglova tumačenja baštine. No, ono što je pratilo svaku predstavu, u Kotoru, Budvi i Podgorici, bila je intenzivna tišina publike, onaj rijetki trenutak u kojem se djelo ne samo gleda i sluša, već i udiše.
U toj tišini prepoznajem najveću snagu Ostrva, a to je sposobnost da zaustavi vrijeme i da priču o čekanju pretvori u nešto što se pamti i usvaja. Zato vjerujem u njegovu dugovječnost.“
Kao koproducenti priključili su se Muzički centar Crne Gore i Gradsko pozorište Podgorica čije je svečano otvaranje bilo 13. jula, poslije deset godina čekanja. Njegova upravnica Sandra Vujović govori o potrebi da nova kuća bude mjesto za istraživanje, eksperiment i pomjeranje granica vlastitog izraza: „Upravo Ostrvom želimo teatar koji se razvija, preispituje i komunicira sa evropskim i svjetskim praksama, ostajući živo mjesto savremenog stvaralaštva.”
Sopran Olivera Tičević, zavidne evropske karijere koja živi u Oslu, ravnopravnost glasova prepoznala je kao jednu od najzanimljivijih izazova u radu na ovoj operi: „Najinteresantnije mi je bilo to što glavni akcenat nije stavljen isključivo na operski glas, nego ga je rediteljka ravnopravno podijelila na dramsku radnju i tišinu. I muzičare, i elektroniku i video.
Svi zajedno smo saigrači na sceni.“ To je, dodaje, promijenilo i njen odnos prema onome što tradicija očekuje od operskog pjevača i natjeralo je da razmišlja o operskom izrazu, odnosno šta od nas očekuje tradicija na koju se oslanjamo u izvođenju.
„Bili smo oslobođeni od toga i gradili smo nešto novo, savremeno. Ovo djelo se suštinski bavi samom istinom, porukom, ženom, a ne raskošnošću koju klasična opera donosi. Tako je Ostrvo minimalistički sabilo tih 25 godina Jacintinog čekanja u sat i 15 minuta, a najveća vrijednost je u emociji koju je iznijelo na sceni u svakom segmentu.
Jer, sve mi smo Jacinta i doprinosimo da njena priča dobije sjaj u ovom projektu“, priča Tičević, koja ne krije radost što se vratila u svoju matičnu zemlju zbog ovog projekta i ne bi se stidjela da ga igra bilo gdje u svijetu: „Štaviše, bila bih ponosna jer ova opera to zaslužuje.“
Dječji glas ovoj predstavi darivala je Sofija Ivanović, slijepa mlada djevojka izuzetnog talenta koja je Irenu upoznala povodom rada na inkluzivnom komadu Fleka kada je za nju napisala ariju kao glavnoj glumici: „Ona je čudnovata djevojka koju sam poslije pozvala na projekat Tri žene jer sam htjela da je ohrabrim, kao i druge ljude da shvate da nemaju hendikep. Sofija vidi i čuje više od svih nas i zato je sve vrijeme na sceni, ravnopravno sa svima.
A Sofija se prisjetila prvog trenutka njihove saradnje: „Stvarali smo bez stresa, tenzije i zato je svako od nas mogao da istakne svoju umjetničku stranu u ovoj neobičnoj priči koja je spoj savremenog i tradicionalnog.“ Za nju simbolika opere Ostrvo može da se tumači na više načina: „Kroz ovu priču sam shvatila da u suštini ono što se nekada događalo ženama nije toliko udaljeno od onog što se dešava danas, iako mi mislimo da jeste.“
Za Irenu Ostrvo nije aktivistička priča o ženama kojom, kako kaže, brani žene: „Ovo je spomenik, posveta svim ženama koje u taj svoj život koji kakav god da je utkaju smisao.“ Najvažnija reakcija poslije izvođenja bila je upravo ona koja je dolazila iz prepoznavanja, što su joj mnogi rekli. A upravo je iz iste potrebe nastala i ideja o pozorištu koje ne objašnjava publici šta treba da vidi, već joj daje mogućnost da se u njemu prepozna.
„Ova vrsta teatra nudi drugu verziju poimanja teatra koji ima i što ja u svom stvaralaštvu nudim nakon djela Deca, Tri boje cvekle i Music Box. Publika je željna ogledala koje je iskreno. Zato ova forma komunicira sa njom.“
A za stvaranje nečega što nema gotov uzor, nastavlja, potrebni su i sloboda i rizik jer kad pravite nešto što nije prepisano, kada kreirate neku novu formu i još dobijete podršku, odgovornost je velika: „Sloboda i hrabrost su sestre. Obje su imenice ženskog roda. Za ovo su bile potrebne tri sestre. Ona treća je, dodaću jednu nepopularnu riječ a to je ludost, uspjela da stvori jedno novo Ostrvo. To je moje sveto trojstvo koje mi je dalo vjetar u leđa da radim nešto što nisam mogla ni da sanjam da ću moći.“
Na kraju se vraća samoj ideji ostrva. Ne kao mjestu na mapi, već kao prostoru koji čovjek gradi od svog života. Irena Popović Dragović smatra da je Ostrvo metafora svih nas koji gradimo svoje prostore, koji su za nekog sobe, za nekog kuće, ali su ostrva sama po sebi: „Inspirisani ovom pričom došli smo do toga da svako mora da ima svoje ostrvo da bi mogao da opstane.“
Piše: Suzana Sudar
Izvor: https://radar.nova.rs/kultura-radar/premijera-opera-ostrvo/
