Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Premijera predstave ,,Audijencija" koja je sinoć održana u sali ,,Dodest" KIC-a Budo Tomović kako navodi prof. dr Dragan Koprivica naišla je na sjajan prijem kod publike. On napominje da nije riječ o profesionalnoj predstavi već komadu čiju režiju potpisuje Branka Knežević za svoj ispit na prvoj godini master studija Pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) na Cetinju.
- Da se naša pozorišna publika već zamorila od prezahtjevnih tekstova i egzibicionizma izvikanih reditelja, koji rade predstave u trajanju od dva do pet sati, a da pozorišni čin može biti savršen u svojoj kratkoći i jednostavnosti, na najbolji način smo se uvjerili sinoć u kultnoj sali, 'Dodesta', u KIC-u 'Budo Tomović', na premijernoj izvedbi predstave po čuvenom tekstu Vaclava Havela 'Audijencija - kazao je Koprivica.
On napominje da nije riječ o profesionalnoj predstavi.
- A da bi pozorišni mirakul bio još veći, u znak toga da je i u teatarskom smislu Crna Gora zemlja čuda, nije riječ o profesionalnoj predstavi, već komadu čiju režiju potpisuje Branka Knežević za svoj ispit na prvoj godini master studija Pozorišne režije na FDU na Cetinju, u klasi rediteljke, prof. Radmile Vojvodić, uz asistenciju saradnice u nastavi, rediteljke Lidije Dedović - dodaje Koprivica.
Komad je, kako dodaje, urađen u produkciji FDU Cetinje i Gradskog pozorišta Podgorica.
Koprivica ocjenjuje da predstava s punim pravom zavređuje da bude prikazivana i na profesionalnim scenama i festivalima.
- Branka Knežević, još uvijek nedovoljno poznata našoj pozorišnoj publici, pokazala je da predstave mogu biti nepretenciozne, da reditelj ne mora u svakoj sceni dominirati praveći od glumaca svoje zamorčiće, da Nj. E glumac označava početak i kraj svakog pravog pozorišnog čina - navodi Koprivica.
Kneževićeva se, kako je kazao, opredijelila za scensku poetiku jednostavnosti, bez napadnih, spektakularnih rješenja, svedeno i diskretno, uz životnu uvjerljivost okršaja dvojice predstavnika dva svijeta, šefa u jednoj pivari, Sladeka, i pisca u nemilosti vlasti, Vanjeka, prisiljenog da radi kao fizički radnik i sluša naklapanja čehovski koncipiranog, tzv. ,,malog čovjeka", koji je ,,mnogo hteo, mnogo započeo" u svom malograđanskom viđenju stvarnosti.
- Takozvani 'politički satirikon iz doba kulta ličnosti' uvodi gledaoca u skoro prijateljsko ćaskanje dva aktera, iz čega izvire tzv. 'volja za moć' čovjeka sa margine, uz tragikomičnu sudbinu pisca u nemilosti zbog nepristajanja na lojalnost eliti aparatčika na vlasti - navodi Koprivica.
On objašnjava da je Havelov komad ,,nepretenciozan i upečatljiv sudar dvaju svjetova, umjetnosti i malograđanštine, prikaz revanšizma primitivca prema piscu, uz svu ljubomoru i kompleks niže vrijednosti, uz izvrsne, fino dozirane, svedene kreacije Stefana Vukovića, oličenja moći u liku Sladeka, i Dejana Ivanića, kao Vanjeka, produhovljenog, pomalo zbunjenog književnika u nevolji, koji mašta o radu u magacinu piva, i da više ne dodaje burad i, posebno, da ne bude u radnoj obavezi da ih kotrlja, te takvi snovi o 'unapređenju u struci' doprinose grotesknom dojmu cjelokupnog dramskog štiva".
- Havelov pisac u ovoj duodrami je literarni i scenski svjedok snova o moći nemoćnih sa margine društvenih zbivanja, pri čemu se otvara Pandorina kutija zarobljenog uma jednog malograđanina, koji ima tu priliku da drži lekcije jednom piscu, željnom podrške ljudi s društvenog dna. Revanšizam inferiornog šefa, uz fino iživljavanje nad nekim ko je od njega duhovno i intelektualno daleko superiorniji, uz vješto građenje scenskog štimunga rediteljke, dali su za rezultat ono što Hrvati definišu finom sintagmom: 'scenski ugođaj - navodi Koprivca.
Publika je, kaže, osjetila da prisustvuje pravom pozorišnom činu, sukobu životne prozaike i čiste poezije, što je i nagradila ovacijama na kraju komada, pozivajući na bis sjajan glumački tandem Vuković – Ivanić, ili Ivanić – Vuković, sasvim svejedno.
- Ovom scenskom dojmu pogodovala je maštovita scenografija Smiljke Šeparović, uz dominaciju gajbi piva, kombinovanih da svaka druga propušta svjetlo iz ofa, a kostimografija Nevenke Todorović i dizajn svjetla Ivana Vuksanovića upotpunili su izvrstan dramski štimung u kojem je publika uživala tokom nepunih sat vremena. A i ovakav tajming je predstavljao sastavni dio cjelokupnog finog utiska o dometima predstave upravo po onoj već poznatoj da je kratkoća sestra talenta - navodi Koprivica.
U rediteljskom postupku Branke Knežević, od koje ćemo, ocjenjuje Koprivica, u budućnosti zasigurno imati priliku da vidimo i druge pozorišne projekte, bez dileme se daju uočiti savladane lekcije iz režije u klasi prof. Radmile Vojvodić, i saradnice, Lidije Dedović.
- Stoga se i u ovom slučaju jasno vide dobro usvojena znanja sa master studija uz vlastitu moć primjene stečenog u neposrednoj praksi, na sceni, na kojoj je trajao groteskni sukob svjetova sa društvenog vrha i dna istovremeno. Rediteljka je pritom još jednom pokazala da duodrama, kao zahtjevan pozorišni žanr, sa dva glumca u prvom planu, daje obilje mogućnosti za građenje zaokruženog pozorišnog čina koji ostavlja izvrsne utiske - kazao je.
I, na kraju, još jedno zapažanje: ,,umjesto često prisutne buke i bijesa na pozorišnim predstavama, sigurno ne slučajno, već po zamisli rediteljke Knežević, glumci su posebno akcentovali periodične, fino dozirane dramske pauze, kad tišina često govori više od riječi, što je i dodatno doprinijelo fino izgrađenom dramskom štimungu kao pečatu predstave u cjelini".
