Vizuelno dopadljiv lektirni naslov


Gradsko pozorište Podgorica: Viljem Šekspir, “Romeo i Julija”, red. Emilija Mrdaković

  • Piše: Maja Mrđenović
  • Tekst je objavljen na sajtu: peripetija.me

U rediteljskom tumačenju Emilije Mrdaković, namijenjenom mladoj publici, Šekspirova tragedija „Romeo i Julija“ radikalno je skraćena i svedena na najosnovniju fabulu, bez posebnog izoštravanja bilo koje od mogućih tema koje komad otvara. Uz sporadična osavremenjivanja jezičnog sloja, u dramsko-lutkarsku predstavu su, najviše putem vizuelnih elemenata (scenografija, kostim i kreacija lutaka Svila Veličkova), utkane i neke savremene anomalije, kao što su pošast materijalističkih (bez)vrijednosti, opsjednutost mladolikošću i spoljašnjošću, agresivnost mladih koju su baštinili od starijih, virtuelna stvarnost, ali bez dubinskije značenjske razrade.

Rediteljkin scenski rukopis karakteriše umjerno očuđujuća, autoironična stilizacija, koja gradi blagu kritičku distancu prema prikazanom. Priča o tragičnoj ljubavi Romea i Julije uokvirena je izletom kičastih suvenir-šoping turista u Julijinu kuću u Veroni (odnosno kuću koja se smatra Julijinom kućom u Veroni), pri čemu nam se prikazivanje pokazuje kao igra, npr. korištenjem autobusa-igrače, i stripovsko-gegovskih elemenata u ponašanju turista. Scenski prostor je sveden, izbalansiran između urbane savremenosti i metaforičke univerzalnosti, određuju ga replika veronskog zida Julijine kuće, išaranog ljubavnim grafitima, i šahovsko polje na podu, po kome Monteki i Kapuleti igraju svoje pogubne igre moći.

Izdvojenost Romea i Julije iz mržnjom zatrovanog okruženja podvučena je i time što jedino oni ne animiraju groteskne lutke-maske, iza kojih se više ili manje kriju svi ostali likovi, ali koje ustvari, uz vrlo teatralnu, umjereno karikaturalnu glumu, vrlo uspješno otkrivaju njihovu suštinu – licemjerje, okoštalost u ispraznoj formi-ljušturi, odustajanje od suštinskih životnih vrijednosti. Tako se otac Kapulet, koga igra Dejan Đonović, predstavlja kao morbidni estetski hirurg, a njegova supruga, u interpretaciji Katarine Krek kao šupljoglava bogatašica opsjednuta čuvanjem vječite mladosti, a „vrijednosti“ Kapuletijevih u sličnom maniru dijele i njihov rođak Tibalt, koga igra Miloš Pejović (koji donosi i lik umjerenije stilizovanog monaha Lavrentija), i otac Monteki Davora Dragojevića. Dobrodušna dadilja Ivane Mrvaljević od života se brani oklopom priproste koristoljubivosti, a grof Paris (Željko Caja Radunović) bezgraničnim karijerizmom. Vrlo efektno djeluju situacije u kojima se neki od ovih likova samo upola kriju iza lutaka-maski, recimo u sceni očajanja njene porodice nad mrtvom Julijom, kada do izražaja upečatljivo dolazi cijeli tragični podtekst njihove otuđenosti od samih sebe.

Goran Slavić i Omar Barjamspahić kao Romeovi prijatelji Merkucio i Benvolio su nešto umjerenije teatralni, i svoje maske pripadnika ratobornih zaraćenih tabora navlače samo povremeno, kao mladi ljudi koji još nisu sasvim zatvrovani mržnjom, ali se ona ipak kao otrov neprimjetno uveliko uvukla u njih. Njih dvojica su, svojom stripovskom mimikom, sinhronizovanim pokretima, i duhovitim forama, ujedno i glavni izvor komike u predstavi. U izvedbu je, u skladu sa metateatralnošću, uključen i ekran na kome se pojavljuje lik Šekspira kao veronskog kneza, te različiti natpisi i sl.

Jelena Simić i Vule Marković neiskvarene mlade ljubavnike izgradili su realistično, uz povremenu finu stilizaciju (npr. kroz blago patetični ton ironizovano je Romeovo brzo zaljubljivanje i odljubljivanje u izvjesnu Rozalinu; ili korištenje papirnatih lutkica-dvojnika pri izgovaranju monologa koji bi inače mogli da djeluju patetično i anahrono u datom okruženju), kao tinejdžere koje „drmaju hormoni“, što oni na početku izvjesno i jesu. Međutim, u ovoj postavci ni na koji način se ne vidi da se ta ljubav mijenja, produbljuje i uozbiljuje, mijenjajući istovremeno i njih same, pa tako sve do kraja djeluje kao infantilna zaljubljenost.

Dok su stilizacijom vrlo efektno očuđene npr. scene borbi članova dvije zavađene porodice (koje djeluju poput makljaža u holivudskim akcionim filmovima), ili scena smrti Merkucia i Tibalta (čije leševe mijenjaju dva velika, organska srca), u osavremenjemom kontekstu veoma štrči nerazgrađenost mnogo dubljih problema koje u ovom ključu pročitana drama nameće, kao što su insistiranje na braku kao dokazu „časnosti ljubavi“, maloljetnički brak uopšte, seksizam, ogromna uloga represivne Crkve. U vrijeme globalno narastajućeg prijetećeg klerofašizma, i pogubnog retrogradnog vraćanja kvazi-patrijahalnim vrijednostima, upitno je serviranje pomenutog bez utkane kritičnosti.

Zbog toga ova postavka, u kojoj spoljašnje, dekorativne manifestacije savremenosti ne donose neko suštinski dojmljivije rediteljsko čitanje, ostaje vrlo solidan i vizuelno dopadljiv, ali ipak samo skicozno scenski prepričan lektirni naslov. Treba napomenuti i da smatramo da je predstava pogodnija za upola mlađi uzrast od postavljenog ciljnog (14+), osim u slučaju da nekoliko „pravih“ poljubaca na sceni može biti razlog koji će pokolebati starije posrednike koji dovode djecu u pozorište.