Tena Štivičić: Pisanje je intiman posao, koji crpimo iz ranjivih djelova sebe


PODGORICA –Gradsko pozorište za Večernju scenu priprema predstavu „Pepeljugino maslo“(u režiji Alise Stojanović), koja će govoriti o ženama iz različitih socijalnih sredina i interesovanja i o njihovom sudaranju na paradoksima pitanja položaja žene u savremenom svijetu. Ovaj projekat premijerno će biti izveden sredinom juna u Dodestu, a intrigantan je već i po tome što su za dramski predložak uzete kolumne višestruko nagrađivane i u svjetskim razmjerama priznate hrvatske dramske spisateljice Tene Štivičić, koja već niz godina karijeru gradi u Londonu.

Štivičić je u Veliku Britaniju prvenstveno otišla zbog obrazovanja, ali život je za nju imao drugačije nakane. Ostala je u Londonu, usavršila vještinu pisanja, osvojila scene britanskih (i ne samo britanskih) teatara, udala se za glumca Daglasa Henšola, ali i zaslužila brojne nagrade za dramaturški rad. Među internacionalnim priznanjima posebno se ističe i jedna od najvećih nagrada u dramaturgiji „Susan Smith Blackburn“, koju je Štivičić osvojila za dramu „Tri zime“ praizvedenu u Nacionalnom teatru u Londonu.

Za Pobjedu, sa Tenom Štivičić razgovarali smo o novoj saradnji sa Gradskim pozorištem, koje je prije nekoliko godina postavilo na scenu i njen komad „Sedam dana“, njenom spisateljskom angažmanu, ali i o statusu u britanskom teatru…

POBJEDA:U intervjuu Pobjedi 2012. godine kazali ste da Vaše kolumne imaju strukturu pričanja priče, te da bi mnoge od njih mogle biti tema drame. Šest godina kasnije, Gradsko pozorište postavlja na scenu komad satkan upravo od Vaših kolumni. Ko su najčešće junaci Vaših kolumni i je li ovo prvi put da ih jedan teatar prilagođava za scenu?

ŠTIVIČIĆ:Da, ovo je prvi put da je došlo do realizacije, iako se ideja pojavljivala i ranije. Kolumna je u prvom licu, dakle pišem iz vlastite perspektive, a likovi koji se povremeno vraćaju su članovi moje obitelji i prijatelji. No, s obzirom na to da se više bavim raznovrsnim fenomenima društava kojih sam dio, prvenstveno Velike Britanije i Hrvatske, tj. Balkana, ili kako se to sad zove Regije, i da kolumnu pišem već 15 godina, glavni lik je urbana mlada žena koja sazrijeva i gradi svoj identitet kroz razne uloge – kao kreativno i političko biće, kao single žena u velikom i malom gradu, u konzervativnoj i progresivnoj sredini, u odnosu s muškarcima, obitelji, kao majka, kao partnerica, naposljetku i najvažnije u odnosu sa samom sobom.

POBJEDA: Nije Vam nepoznanica saradnja sa Alisom Stojanović, a ni sa podgoričkim teatrom. „Sedam dana“ (iz 2012) je predstava koja je naišla na lijep prijem kod publike. Imajući u vidu prethodno iskustvo sa ovim pozorištem, kakvu budućnost predviđate „Pepeljuginom maslu“ – projektu koji će, kako je najavljeno, biti nespecifične teatarske forme?

ŠTIVIČIĆ:Nezahvalno je govoriti unaprijed o budućnosti predstave. Ono što mogu reći jest da je u Velikoj Britaniji odavno provjerena stvar, a to se posljednjih nekoliko godina stalno potvrđuje u hrvatskom kazalištu – da publika izuzetno dobro reagira na nove dramske tekstove domaćih pisaca u kojima prepoznaje svijet koji ih se direktno tiče. O formi u ovoj fazi ne mogu govoriti, ali tematski tekstovi dotiču niz dilema, frustracija i nemogućih zahtjeva s kojima žive suvremeni ljudi. U ovom trenutku bitno mi je da je ekipi predstave rad na tim tekstovima inspirativan, da prepoznaju u njima nešto o čemu istinski žele nešto reći i da u tome pronalaze zadovoljstvo.

POBJEDA: U kolumnama se bavite medijskom, intelektualnom i estetskom površnošću, a nadasve pozicijom žene u savremenom svijetu. Donosite, kako kažu kritičari, britku dijagnozu paradoksa konzumerizma vremena u kojem živimo i perfidnog pritiska društvenih imperativa na ženu u svim njenim ulogama. Koja je onda to dijagnoza i ima li lijeka za „boljke“ o kojima pišete?

ŠTIVIČIĆ: Naše vrijeme je kao nijedno dosad preopterećeno informacijama. Bombardirani smo instant porukama i reklamama sa svih strana i stalno nam se poturaju stvari koje bismo trebali kupiti, imati, upražnjavati, konzumirati, a napose kako bismo trebali misliti. Pisanje, općenito, pa i kolumni, služi tome da nas trgne iz letargije koju izaziva ta preopterećenost informacijama. Iz stanja u kojem slijedimo upute, a da ih ne propitujemo, pa i kad su one apsurdne ili neljudske. Ima situacija u našim životima, nekih opterećenja i očekivanja koja si zadajemo koja su nemoguća. Ponekad je stvarno nužno stati, nasmijati se sebi i prihvatiti se u ljudskom, nesavršenom obliku. S druge strane pored nas prolaze nedopustive situacije, kršenja ljudskih prava, nasilje nad manjinama, naoko mali koraci unatrag po pitanju zakona o reprodukciji koje isto tako pretrpani informacijama dopuštamo, a na koje bismo morali rezolutno reagirati.

POBJEDA: Vas je život odveo sa Balkana u Britaniju. U Londonu ste izgradili uspješnu karijeru, no vjerujem da to nije bio nimalo lak put. Sa kakvim ste se sve izazovima, preprekama i ličnim lomovima suočilina tom putu i kao žena i kao umjetnica?

ŠTIVIČIĆ: Ključna stvar je nepregledna konkurencija. U svakom trenutku na pregršt prilika vrebaju stotine talentiranih i vještih spisateljica i pisaca. U takvoj sredini dodatna otežavajuća okolnost je doći iz strane zemlje, dakle nemati onu mrežu odnosa i poznanstava koja se prirodno gradi u sredini iz koje potječete. U principu možemo reći da su se donedavno žene znatno teže probijale i u drami i u scenaristici, no u tom smislu se klima trenutno mijenja. To znači da je na svaki komad ili projekt koji je uspio i zaživio bilo barem njih nekoliko koji su završili na dnu ladice. Pisanje je intiman posao koji se crpi iz nekih najskrivenijih i ranjivih dijelova sebe. Teško se suočavati s bespoštednom prirodom posla koja znači da je pisanje element industrije i da se često tretira kao proizvod.

POBJEDA: Prva godina boravka u Londonu inspirisala Vas je da napišete dramu „Fragile!“, koja je izvedena u nizu evropskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju, Sloveniju, Tursku, te na BBC radiju4… Kako ste kazaliu jednom intervjuu, to je djelo bilo emotivni odgovor na svojevrsni šok života u novom prostoru. Koliko jeta iskrenost i ogoljenost koju ste prenijeli bila jedan od razloga zbog kojih je drama priznata i prepoznata i u drugim sredinama?

ŠTIVIČIĆ:„Fragile“ je drama o strancima, došljacima u velikom gradu koji pokušavaju naći neko sidro, pripadnost i ostvariti snove o boljem životu s kojima su došli, a koji se u realnosti nove sredine raspadaju pred očima. To je tema koja je na neki način svevremenska i primjenjiva na mnoge sredine, a istovremeno je u današnjoj globalnoj klimi, pa uzevši u obzir i migrantsku krizu, posebno aktualna. No, sve moje drame imaju u sebi i relativno veliku dozu humora i to je, vjerujem, jedan od razloga što i na vrlo teške i sumorne teme kojima se bave, publika reagira otvoreno.

POBJEDA: Kako sada gledate na vrijeme o kome ste pisali u drami „Fragile“ jer danas je London Vaš dom,a iza Vas niz važnih uspjeha i priznanja koja ste dobili za svoj dramaturški rad?

ŠTIVIČIĆ:U London sam došla s dvadeset pet godina. To je još vrijeme mladenačke neustrašivosti. Bez obzira na neminovne sudare s realnošću, to je bilo vrijeme obojeno velikim optimizmom, vjerom u sebe, vjerom u svijeti osjećajem velikog uzbuđenja i nepreglednih mogućnosti.

POBJEDA: Koliko percepcija dramskog djela u inostranstvu zavisi od zemlje iz koje dolazi autor? Kakvo je Vaše iskustvo?

ŠTIVIČIĆ: Pa vrijeme je ispolitizirano, a i uvijek postoji određena doza kolonijalizma u kulturnoj sferi. Dominantne kulture diktiraju tko će iz manjih kultura i jezika dobiti platformu. Takvi pisci u principu dobiju određenu ladicu iz koje i o kojoj mogu pisati, ali iz nje je teško izaći i ona je najčešće otvorena ograničeno vrijeme. Rijetki se uspiju istrgnuti iz tih okvira.

POBJEDA: Pišete i na hrvatskom i na engleskom. Ipak, kako osjećate jezik i šta se, prema Vašem osjećaju, dešava sa njim u susretu sa drugom kulturom I drugim jezikom.

ŠTIVIČIĆ:Postoje priče koje čujem na hrvatskom i one koje se prirodno razvijaju na engleskom. Trenutno su to u mojoj glavi dva ravnopravna autorska jezika. Nastojim oba održavati u vitalnom stanju jer je vlastiti jezik sasvim moguće izgubiti, a novi jezik uvijek treba usavršavati. Trenutno pišem jednu priču koja se događa u Zagrebu i to mi, s jezične strane, pričinjava veliko zadovoljstvo. S druge strane, savladati strani jezik do mjere da se u njemu osjećam slobodno i suvereno daje mi možda još veći osjećaj zadovoljstva.

 

ANTRFILE

Imam povjerenja u Alisu Stojanović i ekipu Gradskog pozorišta

POBJEDA: Koliko ste u mogućnosti da učestvujete u procesu nastajanja komada „Pepeljugino maslo“? Jeste li imali neki savjet za ekipu u kojem pravcu teatarski da „čitaju“Vaše kolumne ili je izbor prepušten Alisi Stojanović i Milici Piletić, koja je i zadužena za odabir Vaših tekstova?

ŠTIVIČIĆ: Nisam sudjelovala ni u adaptaciji ni u probama. Prvenstveno zbog udaljenosti i obaveza, ali i zato što su kolumne specifičan literarni oblik. Takve kakve su za mene su završene i nemam dovoljan odmak od njih da bi ih mogla sama adaptirati u dramski oblik. Imam povjerenja u Alisu i ekipu predstave.

 

ANTRFILE:

U Velikoj Britaniji pisac je na vrhu hijerarhije

POBJEDA: Kako izgledaju scenske verzije Vaših tekstova u Hrvatskoj (generalno u ex-YU), a kako u Britaniji? Ima li tu (mentalitetskih, umjetničkih…) razlika u čitanju Vašeg dramskog rukopisa i u čemu se ogledaju?

ŠTIVIČIĆ:U Velikoj Britaniji pisac je na vrhu hijerarhije. Drama se smatra neprikosnovenim ishodištem značenja i ono što je na papiru tretira se sa strahopoštovanjem. Kod nas, a pod utjecajem germanskog kazališnog stila, redatelj je na vrhu i tekst se tretira kao predložak podložan i interpretaciji i preoblikovanju. To je glavna razlika. Britanske izvedbe znaju biti prilično doslovne i naturalističke. Naše se ponekad toliko odmaknu od teksta da se pitaš jesi li pogriješila dvoranu. I jedan i drugi pristup mogu rezultirati trijumfom ili fijaskom. Ja sam u principu relativno otvorena prema eksperimentu. Ali, ne mogu se oteti dojmu da bi redatelji koji prčkaju po drami do neprepoznatljivosti trebali ostaviti nesretno štivo i napisati vlastito.

Izvor: Pobjeda (Rosanda Mučalica)