Smjeli iskoraci rezultat su jasne vizije


Gradsko pozorište iz sezone u sezonu nastavlja da podiže kvalitet svojih produkcija profilišući repertoar sve tri scene (Dramske za djecu, Lutkarske i Večernje) kroz intrigante naslove i (za naše uslove) inovativna čitanja klasika za najmlađe. Zasluge za to najprije idu direktorici Ivani Mrvaljević koja je višegodišnje iskustvo glumačkog angažmana u ovoj teatarskoj kući pretočila u promišljene repetoarske poteze, koji mogu parirati mnogo sređenijim i većim pozorištima u regionu. I sezona na izmaku ostaće upamćena po četiri nove predstave koje su estetsku i umjetničku ljestvicu Gradskog pozorišta uzdigle na viši kvalitativni nivo.

POBJEDA: Šta Vam je bila glavna repertoarska odrednica za ovu sezonu?

MRVALJEVIĆ: Vođena ciljem da publici uvijek ponudimo kvalitet više,glavna  smjernica i ove sezone bila je – dobar tekst, promišljene priče koje se tiču današnjeg gledaoca i energija timskog duha ansambla. Kad se svi ovi elementi poklope, sezona ne može biti neuspješna. Ali, zarazliku od ostalih, ova jeste bila hrabrija. Konstantno težim da napravimo korak naprijed, a u ovoj sezoni otišli smo, čini mi se, i dva u savremenijem pristupu pozorištu i odvažnijem bavljenju temama koje nas okupiraju. To najbolje govore „Čuvari tvog poštenja“Borisa Liješevića, ali i „Romeo i Julija“ Emilije Mrdaković u, za naše uslove zaista netipičnoj, kombinaciji lutke i glumca. To ukazuje i komad „Kod Nojeve barke u 8“Roberta Valtla, koji se na topao, duhovit i djeci prijemčiv način bavi religioznim temama, a to će, nesumnjivo, kazati i predstava „Mi djeca sa stanice Zoo“ Ane Vukotić. Zaključujemo, dakle, sezonu zadovoljni, ali i sa sviješću da možemo i bolje i više.

POBJEDA: Ne umanjujući značaj prethodnih sezona, ova je ipak napravila veliki kvalitativni pomak u svim segmentima. Koliko je to zbir dobrih okolnosti, a koliko iskustva koje ste stekli vodeći Gradsko pozorište proteklih nekoliko godina?

MRVALJEVIĆ: Da bih vam odgovorila na ovo pitanje moram se vratiti pet godina unatrag, na početak moga mandata u Gradskom pozorištu. Ideja vodilja i tada i danas bila mi je da profilišemo repertoar tako da bude višeznačno zanimljiv današnjem gledaocu, jer pozorište mora da bude mjesto na kome se otvaraju i prijatne i neprijatne teme. Cijenim da je zadatak svakog gradskog teatra da se bavi onim što je aktuelno građaninu -potencijalnom gledaocu. Naravno, to ne znači da ne treba pobuđivati njegovu maštu ili ne njegovati zabavne sadržaje, ali nama to ne može biti prioritet. Ove sezone pokušali smo da „provociramo“ publiku malo smjelije. Sudeći po reakcijama, uspjeli smo. Lakše je sve kada je repertoarska vizija jasna ikada znate šta sa njom želite da postignete.

POBJEDA: Šta je to kada je u pitanju Gradsko pozorište?

MRVALJEVIĆ: Prije svega -svijest da naša djeca zaslužuju pozorište koje je sinhronizovano sa vremenom u kojem žive. To je i nastojanje da sa margine pomjeramo dječji teatar, da najmlađu publiku ne uskratimo za užitak gledanja omiljenih bajki u pozorištu, da ih i edukujemo, da razbijamo tabue kroz priče koji će na jezikom djece razumljiv način ukazivati na sve ono što se možda ustručavaju da pitaju, na sve što ih potresa ili intrigira u eri koja nema vremena ni za šta, pa ni za djecu. Takođe, težimo da, u domenu u kojem je to moguće u našim uslovima, publici pružimo na uvid šta sve može lutkarska scena. Kroz naslove na Večernjoj sceni trudimo se dana promišljen i nepretenciozan način pratimo sve ono što danas dotiče običnog čovjeka. Važno je, i tu nema kompromisa, da predstave budu i umjetnički i produkciono urađene kvalitetno tj. da publika ne osjeti sve neuslovnosti sa kojima se susrijećemo na putu do finalnog proizvoda koji se vidi na sceni.
POBJEDA: Pored zbilja kvalitetnog proizvoda sa kojim izlazite pred publiku, je li bilo u ovoj sezoni nečega što biste najradije zaboravili?

MRVALJEVIĆ: Ne bih to vezala za samo ovu sezonu. Ja bih najradije zaboravila da na svijetu postoji zemlja u kojoj 65 godina postoji pozorište kakvo je Gradsko, a koje se još nije skućilo. Mi jesmo prilično navikli na ove okolnosti, ali ugledni i važni teatarski stvaraoci iz regiona koji dolaze da rade kod nas uglavnom su šokirani uslovima u kojima funkcionišemo. I taj osjećaj nelagode, da ne kažem stida, što ne možemo da im ponudimo uslove kakve zaslužuju njihovi umjetnički kapaciteti stalno nas prati. Eto, to bih zaboravila na kraju svake sezone, ali još uvijek ne mogu. Dok ne uđemo u novu zgradu.
POBJEDA:Kada se osvrnemo na prethodnih pet godina evidentno je da je ovo pozorište pod vašim vođstvom pomjerilo umjetničke granice najprije na dječjoj i lutkarskoj sceni. O tome svjedoče i brojne nagrade na relevantnim festivalima u regionu i šire. Kako uspijevate da dosegnete ovakve teatarske domete uprkos neuslovnostima u kojima funkcioniše Gradsko pozorište?

MRVALJEVIĆ: Kad sam došla na čelo Gradskog pozorišta ubjeđivana sam da neću moći mnogo da napravim, sve pod izgovorom – ne može to, nemamo zgradu! Prije toga, dvije godine živjela sam u Italiji i bila u prilici da se tamo priključim nekim manjim teatarskim trupama koje je, uprkos nedostatku savršenih uslova, vodilo, prije svega, ogromno razumijevanje za profesiju i težnja da se kroz umjetnost nešto kaže. Nevjerovatne stvari vidjela sam među tim umjetnicima i shvatila da neuslovnost ne smije biti izgovor da se ne ponudi kvalitet. Suočavajući se otporima u tom početnom periodu, ma kako vam to zvučalo, da nijesam vjerovala u tu viziju, ne bih ništa postigla.

POBJEDA: Šta vam je bio prioritet tada i koliko se promijenio do danas?

MRVALJEVIĆ: Od starta sam znala da ne želim da kreiram repertoar za djecu koji je tek puka 4D slikovnica. Težila sam da klasične bajke budu malo drugačije„pročitane“, na načinu kojem će se današnje dijete prepoznati i nešto naučiti, a ne samo zabaviti. Novo vrijeme nosi nove forme, ali ne negira bajku. Naprotiv. Dakle, kako tada tako i sada željela sam da predstave koje radimo i za djecu i za odrasle prate aktuelna teatarska stremljenja, ali ni u kom slučaju da ne zaboravimo osnove pozorišne umjetnosti i dramske igre.

POBJEDA: Očigledan je i uzlet Lutkarske scene. Čime je vođen vaš osjećaj za prepoznavanje pravih naslova i saradnika, ali i za odabir glumaca iz ansambla kojima ćete dati lutku u ruke s obzirom na to da Crna Gora nema lutkarsku školu?

MRVALJEVIĆ: Mi nemamo školu lutkarstva, u pravu ste, ali ostatak svijeta je ima. Danas se u Evropi lutka sve češće koristi i u teatru za odrasle. To osluškujem i pratim koliko mogu. Kao glumica koja je svega nekoliko puta uzela lutku u ruke, ali i kao neko ko vodi teatar koji teži da sačuva i unaprijedi lutkarstvo u Crnoj Gori, sa dubokim poštovanjem za ovu umjetnost poželjela sam da i publiku upoznam  sa dalekosežnostima koje pruža lutkarstvo. Zanimljivo je, makar je to slučaj u našem teatru, da glumci (naravno, ne svi) koji se nijesu školovali za lutkarstvo, koji su se lutkama igrali samo u djetinjstvu, sa radošću, predano i na kraju sa velikim uspjehom ostvaruju uloge i u lutkarskom pozorištu. Kod nas, dakle, postoji potencijal za razvoj lutkarske umjetnosti, ali ako će sve da se svede na jedno pozorište, koje će sjutra možda voditi neko kome lutkarstvo neće biti interesantno, sav ovaj trud može da padne u vodu. Otvaranje odsjeka za lutkarstvo na FDU ili lutkarskog pozorišta bila bi sasvim drugačija priča.

POBJEDA: Sa kakvim repertoarskim predznakom ulazite u sljedeću sezonu?

MRVALJEVIĆ: Započinjemo sljedeću sezonu adaptacijom romana Dušana Kostića „Modro blago“,u režiji Staše Koprivice, kojim otvaramo novi segment -Crnogorski klasici za djecu. U planu je i jedna koprodukcija, ali pregovori su u toku, pa o tom potom. Do 27. decembra – Dana Gradskog pozorišta, završićemo i monografsku publikaciju koja će obuvatiti naš rad u prethodnih pet godina, tj. sve ono što se desilo nakon objavljivanja monografije povodom šest decenija Gradskog. Radimo je sa ciljem da ostane pisani trag za buduće generacije o tome što je sve pozorište za ovo vrijeme uradilo, koliko je to uspješno radilo i na koji način je to valorizovala domaća i regionalna publika i kritika.

POBJEDA:Ineminovno pitanje – radovi na novoj zgradi? Osjećate li da ste nadomak kuće ili je taj put još dug i neizvjestan?

MRVALJEVIĆ: I dalje smo na putu do kuće. Ali, sada sa, čini mi se, zdravom dozom optimizma da će kraj puta (u doglednoj budućnosti) zaista biti na našoj stalnoj adresi. Koliko god trajao, nasće na tom putui dalje sa istim intenzitetom voditi istinska želja za stvaralačkim doživljajima i uvijek širom otvorene oči za pozorišnu kreaciju.

Teatarsko upozorenje na pošasti narkomanije

 POBJEDA: Nakon „Romea i Julije“, u produkciji Gradskog pozorišta već sjutra pred publiku stiže još jedna predstava za tinejdžerski uzrast – „Mi djeca sa stanice Zoo“, u režiji Ane Vukotić. Čime su vođeni Vaši napori da intenzivirate rad scene za mlade, imajući u vidu da je ovu ciljnu publiku najteže dovesti u teatar?

MRVALJEVIĆ: U pravu ste, publiku tinejdžerskog uzrasta jeste najteže dovesti u pozoriše zato što „kulturna ponuda“ za njih, nažalost, obiluje svim i svačim, a najmanje kvalitetnim umjetničkim sadržajem. U tom uzrastu i oni su skloniji nečem „lakšem“ i zabavnijem, onom što zovemo spektakl. I ne borimo se samo mi sa ovim problemom. Sva pozorišta u svijetu traže načine kako da zaokupe rasutu pažnju tinejdžera. U tom kontekstu, tekst „Mi djeca sa stanice Zoo“ nije na „prvu loptu“, jer je po sadržiniprilično mračan. Ipak, ocijenili smo da je važno postaviti ga na scenu kako bi do mladih i na taj način doprle poruke o užasima narkomanije, koja ponovo kod nas uzima mahaupravo među srednjoškolcima i mladim ljudima. Rizičan je i odvažan ovaj potez, ali ikroz striktno umjetničku formu važno upozorenje na pošasti narkomanije. Već sada mogu reći da se u Crnoj Gori odavno nije desio sličan projekat, kako u kontekstu ozbiljnosti pitanja kojima se bavi tako i zbog pomjeranja scenskih standarda.

Koferi spakovani za festivalske pohode od Kotora do Kijeva

 POBJEDA: Šta je to što Gradsko pozorište očekuje u narednom periodu?

MRVALJEVIĆ: Zvanično sezonu završavamo 10. juna, ali tu naš rad ne prestaje. Čekaju nas brojna učešća na festivalima tokom ljeta i početkom jeseni, a vjerujem i makar nekoliko priznanja. Već 19. maja put do nagrada počinju „Čuvari tvog poštenja“ na festivalu „Petar Kočić“ u Banjaluci. Zatim idu na smederevsku „Tvrđavu“, Barski ljetopis, Grad teatar, Purgatorije, a pozvani su na makedonski MOT i sarajevski MESS. Takođe, „Bajka o ribaru i ribici“ nastavlja festivalski pohod kroz Bugojansko lutkarsko bijenale, Međunarodni festival kazališta lutaka u Zagrebu i festival „Kyiv puppetry“ u Kijevu. Tradicionalno, nekoliko naših produkcija biće i ove godine na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu. U takmičarskom dijelu učestvovaćemo sa predstavama „Romeo i Julija“ i „Mi djeca sa stanice Zoo“, dok će u pratećem programu biti igran komad „Kod Nojeve barke u osam“ i „Kinez“, koji smo radili upravo u koprodukciji sa Kotorskim festivalom. „Romeo i Julija“, pored Kotorskog, učestvovaće i na međunarodnim festivalima pozorišta za djecu u Subotici i Banjaluci, „Snježana i sedam patuljaka” na „Zvezdarištu“, a „Kod Nojeve barke u 8“ gostovaće u Varšavi u teatru „Guliver“ i na festivalu„U koferu“ u poljskom gradu Lomža…

Rosanda MUČALICA

Intervju je objavljen u dnevnom listu Pobjeda 15. maja 2017