Priča o „putu do kuće“


Razgovor s´ povodom: Ivana Mrvaljević, direktorica Gradskog pozorišta Podgorica

Tekst je preuzet iz časopisa Nikšićkog pozorišta “Pozorište” br. 26

pozoriste-br-26

  • Ne možemo mjeriti sve tržišnim vrijednostima. Pozorište, ponajmanje!
  • Dobro je poznato da nekad i komfor može da pojede ljude…
  • Entuzijazam je u ovom vremenu malo zaboravljena riječ. Naravno, ne treba da sve počiva na entuzijazmu, ali bez njega se mnoge stvari ne bi desile.

Gradsko pozorište Podgorica je u svojoj šezdesetpetogodišnjoj tradiciji ostavilo vidan pečat u crnogorskoj teatarskoj produkciji, a njegov širok raspon dramskog stvaralaštva poznat je i van granica Crne Gore. Osnovano kao Pionirsko pozorište 1951. godine u Titogradu, na inicijativu Vasilija Ivanoviča Šćućkina, osam godina kasnije, sa Dječijom bibliotekom pretvoreno je potezom tadašnje opštinske administracije u Pionirski kulturni centar. No, ono se feniksovski pojavilo kao samostalno1994. godine, u formi Dječijeg pozorišta. Koračajući hrabro putem institucionalnog tetra, pet godina kasnije, uz već postojeće dvije scene (Dramsku i Lutkarsku) formirana je i Večernja, čime je započelo njegov proces transformacije u Gradsko pozorište. Odluka o osnivanju Javne ustanove Gradsko pozorište Podgorica donesena je krajem decembra 2002. godine. Danas ta ustanova, iako je još uvijek podstanar, pored kvalitetnog repertoara, ponosi se i višedecenijskuom istorijom koju su ispisivali ljudi entuzijasti, zaljubljenici dramske umjetnosti, počev od njegovog utemeljivača Šćućkina, pa do današnjeg ansambla kojeg čine istaknuti akademski glumci koji publici iz sezone u sezonu, daruju nove i vrijedne priče. Iz tih velikih dramskih naslova nikla je i ova naša – novinarska priča o „pozorištu bez pozorišta“. Gradsko pozorište odolijeva vremenu i nametnutim nedaćama i svoj jubilej – 65 godina postojanja, dočekuje sa uvjerenjem da će uskoro podstanarski višedecenijski život u „čardaku ni na nebu, ni na zemlji“ biti samo njegova prošlost. U to je ubijeđena i Ivana Mrvaljević,  direktorica Pozorišta i afirmisana crnogorska glumica, koja je prije dva mjeseca prisustvovala polaganju kamena temeljca za izgradnju zgrade Gradskog pozorišta, na mjestu gdje je nekada bila zgrada kultnog podgoričkog bioskopa „Kultura“.

           ,, Ovo je peti pokušaj izgradnje Gradskog pozorišta. Bila je prvo ideja o otvaranju nekog Pionirskog centra na Kruševcu, potom je aktuelizovana priča o izgradnji pozorišta kod kamene zgrade blizu Visećeg mosta i stare zgrade Vlade. Treća ideja je bila da Gradsko pozorište bude dio Crnogorskog narodnog pozorišta. Nakon tih pokušaja, bilo je ponovo riječi o izgradnji pozorišne zgrade, ali je na toj lokaciji danas potpuno druga zdanje – Agencija za izgradnju Podgorice. Ovo je zaista peti pokušaj da Gradsko pozorište dobije svoj dom, a njegov drugi kamen temeljac. Kompanija ,,Ing invest“ poklonila nam je prije dvije godine projekat, idejno riješenje za izgradnju objekta. On je imao nekoliko neuspjelih tendera. ,,Cijevna komerc“ je na kraju dobila posao i oni sada rade na tom objektu. Gradsko pozorište nije zaduženo da nadgleda radove, već to radi Agencija za izgradnju Podgorice. Naravno, nama je drago da se radi na tom objektu i strašno bi bilo loše u ovom trenutku pokazivati ogorčenost.  Kada pričam o ovom, ne govorim samo u svoje i u ime moje generacijie, već imam u vidu o sve one ljude koji su šezdeset pet godina čekali to zdanje. Mnogi su dočekali penziju, a nažalost mnogi nijesu više među nama, a zgrade Gradskog pozorišta još nema. Zbog toga, ali naravno i zbog kulturološkog značaja tog zdanja za ovaj grad, bilo bi važno da ljudi koji su zaduženi za realizaciju te investicije, imaju svijest o vremenu kao jakoj bitnoj kategoriji u cijeloj toj priči. Jednostavno rečeno: ljudi moraju imati odgovornost i moraju znati da su zbog nedostatka te kuće mnogi umjetnici propatili. Ovaj grad i njegova kultura izgledali bi potpuno drugačije da je ta zgrada sagrađena ranije. Šta znači život bez umjetnosti i kako bi izgledala Podgorica da nema Gradskog pozorišta? Eto, samo da im to pitanje postavimo, morali bi se zamisliti koja je odgovornost pred njima. To nije samo još jedna kuća i nije samo još jedna stambena zgrada u nizu. To je hram kulture koji ostaje u nasljeđe budućim generacijama. Novi kamen temeljac postavljen je 10. oktobra ove godine. Započeta je izgradnja zgrade Pozorišta na lokaciji nekadašnjeg bioskopa ,,Kultura“, koji je bio svojevrstan hram nekog prošlog vremena i na to se možda često treba i podsjetiti. Drago mi je da će umjesto kina ,,Kulture“, ako je već morao da nestane, nići objekat koji je na tom tragu, tako da neće na tom prostoru nastati neki tržni centar, ili nešto slično. Projektom je predviđena zgrada od 5000 m2. Pozorište će imati dvije scene i to veliku sa 250 i malu sa 150 mjesta, ali i sve ostale prateće sadržaje koji su potrebni za teatar. Glavni projekat je revidirala stručna komisija i završena je procedura odobrenja za građenje, vrijednost radova procijenjena je na šest miliona eura, a završetak objekta planiran je za dvije godine. Pretpostavljam da se to odnosi na objekat kao takav, bez unutrašnjih sadržaja: tehnike, akustike i drugih detalja bez kojih nema pozorišne djelatnosti.

             Gradsko pozorište je „povlašćeni podstanar“ u KIC-u  ,,Budo Tomović“. Taj termin je uveden, kaže direktorica Mrvaljević, jer Pozorište  ne plaća KIC-u zakupninu sale. Uslovi u toj zgradi za rad savremenog teatra su daleko od optimalnih. Naprotiv!

            ,,Kada govorim o uslovima u kojima sada radimo, moram istaći da su oni veoma teški i nezgodni, kako sa umjetničkog, tako i sa aspekta vremena u kojem živimo i stvaramo. Sigurna sam da bi u takvim uslovima mnogi odustali od misije. Sa KIC-om ,,Budo Tomović” dijelimo salu, ali ta koordinacija je jako zbunjujuća. Dešava se često da se na Velikoj i Maloj sceni naši i njihovi programi preklope, ili da se održavaju istovremeno. Koliko god mi to koordinirali, tu se obično dese neke loše okolnosti, koje poremete dogovor. Osim toga, zgrada KIC-a je već odavno zrela za renoviranje. Na spratu su Velika i Mala scena, a u podrumu je scena DODEST-a, gdje se čuje ako neko gore čak i šušne. Onda možete zamisliti u kakvim uslovima se radi. Ono što nama dramskim umjetnicima posebno smeta u ovoj zgradi jeste to što ona nije pozorišni ambijent i sva magija i šarm pozorišta kao takvog, a Gradsko pozorište ima svoj prepoznatljiv šarm, negdje se urušava sa tim neadekvatnim prostorom.Taj prostor je hladan i nije namijenjen pozorišnoj djelatnosti. Ono što dodatno umanjuje značaj Velike sale KIC- a je njena neakustičnost. Glumca mora čuti publika i u zadnjem redu, a to je teško izvodidljivo u uslovima kada imate jednu ,,gluvu” salu, koja tjera glumca da se trudi kako bi ga čuo neko u petnaestom ili dvadesetom redu, a ne da se suštinski posveti i živi svoju ulogu na sceni. Zbog tog prostora, mnogo se gubi na kvalitetu same glumačke igre, a glumac je na sceni i u pozorištu  najvažniji. No, i pored tih okolnosti, mi uspijevamo da održimo kontinutet u produkciji, jer mjesečno na repertoaru imamo petnaestak predstava, što je više nego dobro. Kada bi imali sopstvenu kuću, sigurna sam da bi smo svake večeri publici ponudili kvalitetan program. E, tu  je razlika između – imati i nemati sopstvenu kuću. Za našu profesiju važna je primamljivost koju jedno pozorište mora da ima u odnosu na svoju publiku. Mi kao ansambl sa ogromnin entuzijazmom prilazimo poslu, iako smo svjesni da je entuzijazam u ovom vremenu malo zaboravljena riječ. Naravno, ne treba sve da počiva na entuzijazmu, ali bez njega se mnoge stvari ne bi desile. Dobro je poznato da nekad i komfor može da pojede ljude. Entuzijazam sa sobom nosi ljubav prema poslu, želju za radom, pošten odnos prema stvaralaštvu i onim čime se bavimo… Ne možemo mjeriti sve tržišnim vrijednostima… Pozorište, sigurno ponajmanje! To ne znači da nam nijesu potrebni uslovi. Ovdje u Bokeškoj 2, su nam kancelarije. Na dva mjesta u gradu su nam magacinski prostori za odlaganje scenografije, kostima, … Kompletan materijal za rad (reflektori, pozorišna šminka, perike), sve je to u magacinskim prostorima u koferima. Igramo na Velikoj i Maloj sceni KIC-a ,,Budo Tomović”. Naši dodatni reflektori, naši zvučnici, takođe su u koferima i te kofere mi neprestano odnekud donosimo ili odnosimo. To je priča za sebe… Dalje, u svakom pozorištu imate šminkernicu, gdje vas dočeka šminker i osvježi vas. Tu vam je neki mir, okupljate se, koncetrišete, … Naši šminkeri moraju iz kofera da izvuku sve, da se namjeste negdje tamo u nekom uglu, ili hodniku, … To više liči na neku filmsku ekipu, nego što je pozorišna. Još jedna važna stvar je da u ovom prostoru nemamo čak ni bife. Dakle, nemamo mjesto gdje se možemo okupljati i gdje građanin koji je uvijek dobrodošao u jedno pozorište, može da sretne neke zanimljive ljude. Nemamo dakle, uslove za valjanu radnu komunikaciju, nego se pozivamo telefonom, dogovaramo se u kafiću, a sve manje se i družimo. Kada govorim o sastajnju u kafani, ne mislim na alkoholisanje, ili na jedan boemski život koji svi oduvjek pripisuju glumcima. Radi se o neophodnosti postojanja živog razgovora i potrebe za živim dijalogom umjetnika, iz kojeg se stvaraju novi projekti i nove ideje i zajedništvo bez kojeg pozorišna umjetnost sigurno ne može da postoji. Pozorišna zgrada bi još snažnije, još odgovornije otvorila istinske dijaloge s umjetnicima ne samo iz ovog grada, naše zemlje, već i regiona, koji žele da rade sa ovim, kvalitetnim ljudima. Kod nas rado dolaze honorarni saradnici i reditelji uprkos uslovima ovakvima kakvi jesu. Imena neću sada pominjati, ali imamo jednog reditelja koji će biti uskoro gost u Gradskom pozorištu i koji je evropsko ime … Njega uzimam samo kao primjer, jer je prepoznao suštinu priče da pozorište čine ljudi, a ne uslovi. Te dijaloge još snažnije, odlučnije i odgovornije mogli bismo da stvaramo možda i osnivanjem nekog budućeg festivala, ili nekih sličnih projekata koji bi mogli mapirati Podgoricu u nekom evropskom smislu. Mi samo možemo dakle da doprinesemo Crnoj Gori i gradu u kojem stvaramo.Gradsko pozorište mnogo znači, jer kvalitet, trajanje, kontinuitet i jedna toplina kojom zrači ovaj teatar, je ono što se zaista ne može zanemariti. Ovo Pozorište je oduvijek okupljao kvalitetne ljude. Vanja Popović, koja je bila dugogodišnja direktorka ove kuće, a potom član Savjeta, imala je dar da prepozna koji su to pravi ljudi i da izdrži sve bez obzira na neuslove. Hvala joj na tome i sigurno da ne bi bilo pola crnogorskih glumaca da nije bilo nje i njenog sluha da izabere dobrog čovjeka, a uz to da je on i talentovan i vaspitan i da ima neko pregalaštvo u sebi. Nemjerljiv je njen doprinos kulturi ovog grada… To je ono što je gospođa Popović umjela da radi i uvijek je okupljala prave i kvalitetne ljude.Takvi ovdje danas rade. Puni su ideja i pravi su pregaoci.

Mrvaljević naglašava da Gradsko pozorište baštini 65 godina trajanja i da je ta priča začeta 27.decembra  davne 1951. godine. Savjet Pozorište je prošle godine odredio da se taj datum slavi kao Dan Gradskog pozorišta. Taj dan će po prvi put u istoriji Gradskog pozorišta biti svečano obilježen i to premijerom dokumentarnog filma ,,Na putu do kuće“. To je filmska priča o postojanju i radu Gradskog pozorišta, o kojem govore brojni umjetnici, među kojima su: Vanja Popović, Jagoš Marković, Zoja Bećović, Milan Karadžić, Mladen Nelevića, Bane Popović, Dubravka Drakić, Nikola Vukčević, Radivoje Beli Lopičić, kao i izjave svih oni koji su vodili i obilježili rad Gradskog pozorišta.Ubuduće na Dan pozorišta svake godine dodjeljivaće se nagrada ,,Vasilije Ivanovič Šćućkin“, za posebna umjetnička dostignuća na projektima koje producira Gradsko pozorište. U planu je da se na taj Dan godišnjim nagradama nagrađuju i stalno zaposleni, što je praksa u svim ozbiljnim pozorišnim kućama. Razloga za slavlje ima, jer ovo Pozorište je u minuloj sezoni insceniralo četiri nove predstave, a jedna se ovih dana privodi kraju.

image-0-02-05-02c32f4b6e374e152c4857da279b434ee9f702019975c1b2458b7ab6c60147f9-v

Dramsku scenu za djecu obogatili smo sa dvije predstave. U pitanju su projekti ,,Snežana i sedam patuljaka”, koju je prema tekstu Alaksendra Ace Popovića režirao Veljko Mićunović i ,,Kod Nojeve barke u 8”, koju je po tekstu njemačkog autora Urlika Huba, režirao slovenački reditelj Robert Waltl. Dvije predstave smo radili u koproduciji. U koproduciji sa Crnogorskim narodnim pozorištem i Kotorskim festivalompozorišta za djecu uradili smo  predstavu ,,DA DA Šekspir“. Predstavu je režirao Petar Pejaković. Započeli smo rad sa Borisom Liješević, jednim od vodećih reditelja regiona. Sa njim već neko vrijeme radimo na projektu ,,Čuvari tvog poštenja“, čija će premijera biti krajem januara naredne godine. Liješević je ideju za taj autorski projekat pronašao u istoimenom stihu crnogorske himne. Taj stih govori o snažnom nacionalnom osjećanju ponosa i časti, tako da će predstava postaviti brojna pitanja, poput onih: Gdje smo mi u odnosu na naše pretke? Šta je poštenje danas za Crnu Goru? Šta smo mi u stanju da žrtvujemo zbog poštenja, časti i obraza, a šta su naši preci bili? Gdje smo mi danas u odnosu na njih? Gdje to griješimo, koje smo to stvari uradili bolje, ako ih ima uopšte?…Boris je svojom energijom okupio čitav ansambl Gradskog pozorišta. Za sada je u projektu angažovano trinaestoro ljudi… U narednoj godini planiramo još četiri nove predstave, a velika je vjerovatnoća da ćemo raditi i još jedan koprodukcijski projekat sa pozorištem koje je u pripremi i koje namjerava uskoro da otvori svoju pozorišnu kuću, a to je Centar za kulturu u Bijelom Polju. Lutkarska scena za djecu, koja je doživjela svojevrsnu renesansu posljednih godina donijela je brojne nagrade ovoj kući, sa rediteljima koje pažljivo biramo i to je posebno važan segment rada ovog Pozorišta. Mi smo jedini koji čuvamo lutkarstvo kao takvo u Crnoj Gori. Crna Gora na Akademiji nema školu za lutkarstvo, što je velika greška. Ono što mi možemo da uradimo na tom planu je da kroz rad sa dobrim rediteljima i stručnjacima iz te oblasti, organizujemo master klasove i radionice, gdje će ljudi koji nemaju školu za bavljenje luktarskom, moći nešto da nauče. Za sljedeću godinu pripremamo predstavu ,,Romeo i Julija“. To će biti lutkarska predstava koju će režirati Emilija Mrdaković. Ona ima dvadesetak godina iskustva u tom poslu i brojne nagrade sa  festivala. „Romeo i  Julija“ je vanvremenska priča, nešto što pripada lektiri i repertoaru Gradskog pozorišta. Biće to pitka, ali i edukativno obrazovna, pozorišna priča za mlađe ljude, ali i za odrasle u formi lutarskog pozorišta, urađena u kombinacija lutke i živog glumca. Projekat ,,Mi djeca sa stanice Zoo“, pripada dramskoj sceni za mlade, a režiraće ga Ana Vukotić. To je prva saradnja te mlade crnogorske rediteljke sa Gradskim pozorištem. Cijenim da smo se hrabro odlučili za taj projekat i biće nam veoma važan. Gost u junu će nam biti priznata, poznata i višestruko nagrađivana rediteljka Snežana Trišić. Ona će režirati francuski komad ,,Džordž Kaplan“,koji će biti izveden na sceni DODEST-a. Pokrenućemo i novi segment u repertoaru Pozorišta. Kroz segment ,,Crnogorski klasici za djecu” bavićemo se dramatizacijama poznatih romana za djecu iz pera crnogorskih autora. Za početak smo se odlučili za djelo,,Modro blago“, Dušana Kostića, koje će dramatizovati poznati crnogorski dramski pisac Stevan Koprivica. Režija će biti povjerena Staši Koprivici, nekom ko je odrastao uz ovo Pozorište, tako da mi je drago da će i ona imati sa nama imati prvu saradnju, nakon njenog uspješnog rada u Beogradu i Herceg Novom. Stevo Koprivica je neko ko je u Gradskom pozorištu ostavio ozbiljan trag sa predstavama ,,Novela od ljubavi“ i ,,Zauvijek tvoj”, tako da se nadam da će nam i ovo biti dobra kombinacija, podstrek i projekat koji će obilježiti naš rad u narednom periodu. Pored pozorišnih produkcija, planiramo I manji pomak u izdavačkoj djelatnosti, objavljivanjem publikacije o radu Pozorišta u posljednjih desetak godina.

Razgovarao: Đorđe Drinčić