Premijera Urbanovog „Don Kihota” u subotu na Barskom ljetopisu


Predstava „Don Kihot”, u koprodukciji Gradskog pozorišta i Barskog ljetopisa, koju je po motivima Servantesovog romana režirao jedan od vodećih reditelja regiona Andraš Urban, premijerno će biti izvedena u subotu 20. jula, u 21:30 sati, na Ljetnjoj pozornici Dima kulture u Baru. Po motivima Servantesovog romana tekst je napisala Vedrana Božinović.

 Nakon prošlogodišnje uspješne koprodukcije „O miševima i ljudima“ u režiji Dina Mustafića, Gradsko pozorište i Ljetopis združenim snagama iznjedrili su još jednu predstavu inspirisanu klasikom svjetske književnosti.Projekatje namijenjen Večernjoj sceni, a donijeće Urbanovo viđenje Servantesovog remek djela. Predstava se, između ostalog,tičeprepoznavanja donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas, jednako kao i obračuna sa samim sobom i određenim društvenim licemerjem i manipulacijama.

Igraju: Branka Femić-Šćekić, Vanja Jovićević, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović i Anđelija Rondović.

Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović-Radonjić, muziku je uradilaIrena Popović, dok su kostimi djelo Line Leković.

Na Barskom ljetopisu „Don Kihot“ će biti igran 21. i 22. jula, kao i 10. avgusta. Pred podgoričkom publikom premijerno će biti izvedena 20. septembra i od tada će biti na repertaoru Gradskog pozorišta

Riječ reditelja:

 Neću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za
ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono što oni razumeju, samo ono što oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I sedam mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama i prepustite  predstavi.

Andraš Urban

RIJEČ AUTORKE TEKSTA

Don Kihot je klasika.Ovo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti  izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon  Biblije“, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana, lik koji je postao simbol, arhetip, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je, nesumnjivo, veliko djelo, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sascene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku  lektiru. Nije, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo, kakvom težimo i da li je idealno društvo, čak i ako ga dosegnemo, zaista po našim mjerilima. Nas, Balkanaca, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu, nego postoji i nešto što je stvar dogovora.Pa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli.

Servantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti, pozorišta, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac), religije, čak i odnosa prema ženama…Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama, u romanu se jasno progovara o idealu države, društva, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili.Naši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gorikoji diskriminacijom smatra, da parafraziram, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No, zakoni su jedno. A praksa je, rekoh, gotovo  uvijek, nešto sasvim drugo.Ovo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija, očuvanje reda ili, što je možda i najvažnije –  obraza. Ovo nije samo ženska priča, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim, tim strašnim i nerazumnim, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće  shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka.Ako više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer, „ovo je loše  vrijeme za lutajuće vitezove“.

Juriš na vjetrenjače.

Vedrana Božinović