Neraskidiva veza čovjeka i lutke


 »Kako je moguće da beživotna lutka ima svoju biomehaniku. Kako mrtva stvar može da se podvede pod zakone kretanja živog bića. Suština lutkarstva je da uvjeri publiku da lutka »živi«. Bez prihvatanja te neistine kao istine, nema lutkarske umjetnosti.« – Sergej Obrascov »Moja profesija«

Vratimo se u djetinjstvo. Sjetimo se čime smo se igrali i koliko smo u tu igru vjerovali. Kakva bi nas ubijeđenost da smo brižne majke obuzimala dok bismo umotavale kakvu cjepanicu u maminu kuhinjsku krpu i stavljali svoju »bebu« u udoban krevetac pripremljen od kartonske kutije za cipele. I da, nahranili bismo je kašicom, otpjevale joj uspavanku i poljubili je za laku noć. Kuvale bismo joj čaj, davale sirup i mjerile tamperaturu kad bi bila bolesna. Ne vjerujem da se među onima koji budu čitali ovaj tekst neće naći muškarci koji kakve štapove nisu koristili kao ubojite mačeve. Ili, koji nisu znali da dohvate maminu metlu i, zajahavši je, zamišljali kako veličanstveno galopiraju na svom riđanu i kako se on vješto okreće, poskakuje, savladava prepreke. Znam i jednog doktora, danas je poznati scenograf, koji bi na vrata svoje sobe postavio natpis Dr Nedeljković, pa znao odraditi »puno radno vrijeme« u svojoj ordinaciji. Izvodio bi razne opite na svom pacijentu, velikom krpenom medvjedu, davao mu infuziju okrenuvši flašicu od vode nakon koje bi krpeni, natopivši se, znao da naraste, a onda bi skinuvši infuziju stavljao žvaku da zaustavi krvarenje.

Preobražaji cjepanice u bebu, kutije od cipela u krevetac, štapa u mač, flaše vode u infuziju, žvake u tufer za zaustavljanje krvarenja, svojstveni su asocijativno – kreativnoj fantaziji svakog čovjeka. Ovu formulaciju nalazimo kod Obrascova koji tvrdi da je bez nje nemoguće prodrijeti u bilo koje umjetničko djelo, kako kaže »čak ni sa vodičem«.

A upravo najveću snagu jednostavnosti, ubjedljivosti i spontanosti ispoljava asocijativna fantazija u dječjim igrama.

Fizički, činjenica je, nijedan neživi predmet ne može oživjeti. Niti sam od sebe oživljava. Ni lopta, ni cipela, ni krpa, ni metla, ni lutka, čak ni ona pozorišna, ma kako istančano reagovala. U svim situacijama to su samo predmeti bez bioloških svojstava. Ali, apsolutno svaki predmet u rukama čovjeka – može dobiti funkciju živog bića. Kretati se, smijati, plakati, izjavljivati ljubav.

Ljudi koji su najduže zadržali snagu emocionalne ubijeđenosti u istinu koju stvaraju, ponekad sa predmetom, ponekad bez njega, i koji svoj talenat mogu izmjeriti najčešće stepenom vjere u svoju igru, jesu glumci. Oni su ljudi, čija je obaveza, kako kaže Stanislavski »da svjesnom psihotehnikom dopru do podsvjesnog stvaralaštva« i povjeruju, a i ubijede druge, u »istinitost apsolutne neistine«[1]. Samo jako dobri glumci posjeduju takvu snagu emocionalne ubjeđenosti . Kako kaže Hamlet »Ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku, pa se, ipak smatrati kraljem beskrajnog prostora.«

 Kao glumica koja je svega nekoliko puta uzela lutku u ruke, ali i kao neko ko vodi teatar koji teži da sačuva i unaprijedi lutkarstvo u Crnoj Gori, sa dubokim poštovanjem za lutkarsku umjetnost i vjerom u njene dalekosežnosti, poželjela sam da rastumačim sličnost i razlike tokom stvaranja uloge u lutkarskom, ali i u dramskom pozorištu.

Na startu, čini mi se kako je to neodvojivo, kako se prepliće, i na kraju kako snažno zavisi od osobenosti glumačkog bića. Razlika je samo u tome, da li glumac koristi sopstveno tijelo, koje mora »naštimovati« do perfekcije, ili njegovo »naštimovano« tijelo upravlja još jednim – tijelom lutke.

I sad nezavisno radi li se o dramskom ili lutkarskom pozorištu činjenica je da je vjera u ono što glumac radi na sceni, vjera u situaciju, okolnosti u magično »šta bi bilo kad bi bilo« najvažnija! Ali, prvo mora otkriti u šta on to vjeruje, da bi u to povjerovali i drugi.

Mišljenja sam da dobar animator, kako se često čuje za glumca lutkara, može postati ipak samo onaj koji nije zaboravio na sve ono što se tokom rada na ulozi mora osvijestiti u dramskom pozorištu. Prije nego glumac počne da misli i mašta o zadatku, pokušaće da o njemu sakupi što više činjenica i u samom tekstu pronaći će podatke koji će mu pomoći da elemente psihotehnike utemelji na nečemu stvarnom.

Tokom prve faze pripreme uloge glumci barataju činjenicama sakupljenim iz teksta (komada). Stiču prvi utisak nakon pročitanog. Tom prvom utisku Stanislavski daje skoro odlučujuće značenje, smatra ga prvom etapom u stvaranju, poredi ga sa susretom budućih ljubavnika ili supružnika. U njemu vidi podsticaj na aktivnost unutrašnjih pokretača, osjećanja, volje i razuma.

»Uzalud se na scenu izlazi ako prethodno nije otkriveno ko radi, šta treba da se radi, i u odnosu na koga, pa onda zašto, pa gdje, pa kad, i na kraju kako«. [2]

Sve se to mora znati i u lutkarskom pozorištu i to je osnova bez koje se ne može dalje.

Tek kada ovladamo i iskoristimo činjenice, odnosno datosti u nekom komadu, možemo dalje.

Glumu zovemo umjetnošću, jer ako je dobra ona nosi autentičnost. A svaki glumac, na jedinstven način, u stanju je da prespoji otkriveno i namaštano i da ga provuče kroz sopstveno tijelo ili kroz tijelo predmeta koji pokreće. Ako glumac u zadatu ulogu ne unese  sopstvene misli i osjećanja, ako ne prizove doživljeno i ne iskoristi ga u korist uloge i onoga što na sceni čini, ne možemo govoriti o umjetnosti glume, jer je onda glumac samo i jedino »izvođač glumačkih radova«.

»Sve što bi se moglo znati i učiniti u nekom glumačkom zadatku, ipak ne može biti do kraja dato u tekstu kao činjenica, nego se nalazi tu negdje, između redova, gotovo u enigmatskoj formi. Tu enigmu treba razotkriti i tako se pripremiti za scensku realizaciju«. [3]

To je ono osobeno, jedinstveno, autentično. Jer svaki čovjek »spaja i prespaja« na svoj način. Analizira radnju, situaciju, događaj i priču dijeli po sekvencama, analizira okolnosti.

Tek onda kada otkrije i /ili izmašta osnovnu situaciju, događaj i priču, glumac se može pozabaviti analizom lika. Likom, u smislu spoljašnosti svoje uloge.

Lutka je uvijek predmet. Njena spoljašnjost nema nikakve direktne veze sa fizičkim osobinama glumca. Dramski glumac na sceni kreira fizičko ponašanje lika pomoću pokreta sopstvenog tijela. Glumac u lutkarskom pozorištu kreira fizičko ponašanje lika pokrećući predmet koji mu se našao u rukama.

 Najčuveniji zagovornik ideje o glumcu kao mehanizmu, lutki, nadmarioneti je Gordon Kreg. Ali, on smatra da nikada nije postojao glumac »koji je toliko izvještio svoje tijelo od glave do pete da ono može reagovati na uputstva njegovog razuma«[4]. Ako se i složimo sa Kregom, onda sigurno ne možemo reći da nikada nije postojao glumac, lutkar, animator koji  nije izvještio svoju lutku do perfekcije koja je postala apsolutni rob glumčevog duha, njegove sposobnosti da koordinacijom pokreta upravlja njenim biomehaničkim svojstvima. [5]

Razlog zbog kojeg na repertoaru lutkarskog pozorišta može biti, ako je to potrebno, i naučna fantastika, jeste biomehanika lutke. Jer, čovjeku se ruka ne može istegnuti da bude tri puta duža, a lutki može. Čovjek ne može sebi skinuti glavu, ali lutka može. Čovjek ne može da leti po sceni, ali lutka može.

Ali, bez obzira što lutka govori glumčevim glasom, što se  kreće  njegovom voljom, ona mu je data i glumac joj se mora prilagoditi. Lutka nameće glumcu lik, način hoda, karakter svakog pokreta. Da nema lutke, u lutkarskom pozorištu ne bi bilo spoljašnjeg izgleda tog lika. Zapravo,  »teško je reći šta se dešava, da li lutka umire u glumcu ili, što je sigurnije, glumac umire u lutki, potpuno joj se pokoravajući« [6]

Nerijetko se dešava da glumac kaže da ga lutka ne sluša, da je loše urađena. On tada prisiljava lutku da uradi ono što ona ne može. I ništa dobro ne ispada. Ne može se u lutkarskom pozorištu očekivati da se lutka pokorava glumcu. On se mora pokoriti njoj, dobro se čuvajući revoltiranosti zbog onoga što ona ne može, i radovati se svemu što ona može. Tek onda će se publici činiti da sve može.

Od spoljašnjosti glumca običnog pozorišta u velikoj mjeri zavisi taj krug uloga koje može da igra. Glumac lutkarskog pozorišta uopšte ne upoređuje sopstvenu spoljašnjost sa spoljašnjošću lutke. Lik koji kreira on treba da osjeća van sebe. Ako je formula Stanislavskog »Ja u datim okolnostima« , onda za glumca lutkarskog pozorišta ista formula treba da glasi u trećem licu »On u datim okolnostima«

U psihologiji glumca mijenja se mnogo ako se umjesto JA kaže ON. Glumac onda vidi svoj lik. Stvarno ga vidi. I ne samo da kreira  fizičko ponašanje lutke, nego i posmatra kako je to ispalo. On se, dakle, ne poistovjećuje sa likom, nego tu kreaciju osjeća odvojeno od sebe. Van sebe.

Glumac dramskog pozorišta koji igra ulogu starca može imati za zadatak da teško pokreće sopstvene noge. Glumac lutkarskog pozorišta koji igra ulogu starca pomoću lutke polako pokreće tuđe noge. Noge lutke. On, na neki način ne igra starost nego je pokazuje. Izvan sebe. I, ma kako da je to čudno, glumac lutkarskog pozorišta mora da ima malo ironičan pogled. On krišom posmatra lutku, a samim tim prati i svoje ponašanje. Sa ironičnim pogledom, smislom za humor, sluhom i osjećanjem za ritam, u lutkarskom pozorištu glumac je na neki način i reditelj uloge.

I, na kraju, lutka se mora zavoljeti i osjetiti. Ona nije instrument, koji se jednom savlada. U svakoj novoj predstavi nova  je i lutka, i na nju se valja naviknuti, otkriti njene mogućnosti (biomehanička svojstva) i iskoristiti ih. Podjednako se mora zavoljeti igra sa lutkom, kao što se u dramskom pozorištu voli »igrati sobom«. Na glumcu je da izabere. Hoće li biti spreman da se obraduje ograničenim mogućnostima lutke ili će čeznuti za samoizražavanjem, ponekad i samopokazivanjem zavisi od ličnosti glumca, od njegovog bića. Stvar je izbora i afiniteta.

Zanimljivo je, makar je to slučaj u našem teatru, da glumci (naravno, ne svi) koji se nisu školovali za lutkarsko pozorište, koji su se lutkama igrali samo u djetinjstvu, sa radošću, predano i na kraju sa velikim uspjehom ostvaruju uloge i u lutkarskom pozorištu. I ne samo pojedinačno, zapažene su i nagrađivane njihove kolektivne animacije lutke. U predstavi »Bajka i ribaru i ribici« Gradskog pozorišta, osvojene su čak tri nagrade za kolektivnu animaciju, što dokazuje da je gluma i u lutkarskom i u dramskom pozorištu kolektivan čin, slikovitog pričanja priče kroz pojedinačnu, ali i kolektivnu vještinu.

I, šta zaključiti?  Igra lutke je čudo oživljavanja neživog. Za gledaoca – to je čudo oživjelog predmeta. Za glumca – to je radost oživljavanja. Iza svega stoji njegovo veličanstvo glumac, koji je odabrao da se nikada ne odrekne djetinje radosti igre. Sada je to radost odraslog djeteta koje koristi životno iskustvo i sve naučeno o tehnici glume i mogućnostima sopstvenog uma i tijela. Sve to u timu – sa lutkom ili bez. Kako mu drago!

[1] S. Obrascov, Moja profesija, Pozorišni muzej Vojvodine, Novi Sad 2011, 189.

[2] Boro Stjepanović Gluma III, Cetinje 2014, 326.

[3] Boro Stjepanović Gluma III, Cetinje 2014, Analiza 326.

[4] G. Kreg »Glumac i nadmarioneta«, Firenca 1907.

[5] Riječ »biomehanika« prvi put se pojavljuje kod  Mejerholjda u opisivanju pokreta glumca. Vježbe koje je on sprovodio sa svojim glumcima bile su posvećene umijeću ovladavanja mehanikom svoga tijela. Ta riječ u  potpunosti se može upotrijebiti kada govorimo o pokretima lutaka. – S:Obrascov, Moja profesija, Pozorišni muzej Vojvodine 2011, 188.

[6] S. Obrascov Moja profesija, Pozorišni muzej Vojvodine 2011, 220.

Ivana Mrvaljević (mart 2017) 

Tekst je izašao u povodu Svjetskog dana lutkarstva u časopisu za lutkarsku umjetnost “Niti” koji izdaje Pozorišni muzej Vojvodine.